Među mnogobrojnim našim političkim strankama nema nijedne koja se nominalno zove radničkom, a veoma je teško pronaći i onu partiju koja se prevashodno bavi problemima radništva. Tačno nije utvrđeno, ali je izgleda to odraz naše tranzicije od prijeratnog socijalizma ka nekakvom neutemeljenom kapitalizmu.
Bježeći od bivšeg režima naše partije se odmiču i od radničke klase, pogotovo izbjegavajući da jedan sloj društva tako nazove. Sve bi to mirisalo na marksizam, a valja od njega pobjeći.
Pa tako, dok se u savremenom svijetu kapitalizma radnici bune zbog svojih ugroženih prava, okupljajući se pod vodstvom sindikata na mnogim mitinzima, a vitlajući crvenim zastavama, kod naših stranaka osnovni je problem ugrožena nacionalna prava. Pošto po izjavama vođa bošnjačke, srpske i hrvatske nacije prava naših entiteta su u velikoj mjeri smanjena, onda ispada da su svi u nekoj vrsti bespomoćnosti, pa tako proizlazi da su svi osujećeni u svom životu, što će onda reći da nije niko posebno. Ali, nema veze, kukajmo za nemogućnošću izražavanja svog nacionalnog identiteta, a što radnici nemaju dovoljno posla i što su ugnjetavani nije velika šteta.
Od stranaka u opoziciji, koje imaju neku težinu jedino je Socijaldemokratska partija u Federaciji BiH od neke važnosti. Ali kao ona partija koja pripada lijevom bloku jedino joj se može priznati da je u velikoj mjeri stvorila unutar svog kadra međunacionalnu strukturu. Za razliku od SDP-a, u Republici Srpskoj vodeća stranka SNSD podjednako kao i sve druge partije glavnu brigu vodi oko nacije, Srba u ovom slučaju.
Izbjegavajući lijevu partiju, SDP posljednjih godina nastoji lobiranjem SNSD izbaciti iz Socijalističke internacionale. Dakle, partiji iz Federacije je najviše stalo da se njegov partner iz RS izbaci iz međunarodne asocijacije, to je njima njihova borba dala. A uopšte se ne bore za prava nezaposlenih radnika, za radnike koji dobijaju bezrazložne otkaze. SDP djeluje po istim principima kao i vladajuće partije, samo nisu u tolikoj mjeri neuspješni, jer naprosto još nisu osvojili vlast. SDP vodi neku visoku politiku, posebno je u dosluhu s međunarodnim partijama, baveći se jednakopravnošću na jednom opštem planu. Sve je to politika pričam ti priču, a da egzistencija našeg radnika od toga nema nikakve koristi.
Ako se pažljivo sluša šta predsjednik SDP-a Zlatko Lagumdžija u svojim čestim nastupima na javnim medijima govori, ako se malo bolje razabere taj njegov govor, lako se uočava da je on krasnorječiv, a da namjere u konkretnom pravcu nema, osim ironije koju prosipa. Njegova partija se aktivno upušta u parlamentima u diskusije s nacionalnim strankama, a ostavlja radništvo da se samo snalazi kako zna i umije. Zlatko Lagumdžija se u svijetu često susreće i sa krajnje desnim političarima, a potpuno ignoriše lijeve lidere iz trećeg svijeta.
Šta je učinila SDP u vrijeme tranzicije, kada su lopovi požurili da za jeftine pare pokupuju mnoštvo naših društvenih firmi? Ništa, jer nisu mogli, ali bi se moglo kazati i da nisu htjeli, pošto se i njima svidjela ta privatizacija gdje društvene vrijednosti neće biti. Pa i danas, kada posrnule firme otpuštaju i posljednje radnike, koji bez adekvatnog rukovodstva ne znaju upravljati preduzećem, ova partija stoji skrštenih ruku i ne pruža ni mali prst da bi se nekadašnji samoupravljači spasili. Umjesto da Socijaldemokratska partija izađe na ulicu predvodeći mnogobrojne današnje proletere, a ne da bunt prepušta nakim neobrazovanim bivšim borcima, predvođeni sumnjivim boračkim perjanicama, oni gledaju sa svog balkona šta se događa.
Tako je naše radništvo obezglavljeno. Dok ta klasa u susjednoj Hrvatskoj prkosi Vladi zahvaljujući odličnom vodstvu sindikata, naš sindikat je okrenut papirologiji, administraciji. Pa umjesto da se sindikat i SDP udruže u borbi za radničku pravednost, oni svako za sebe pišu neke proteste zbog lošeg stanja u zemlji. Naši sindikati su razjedinjeni, govore kako oni nisu politička partija, a u svim naprednim zemljama sindikati su čvrsto udruženi s lijevim strankama. A šta ćemo, kada kod nas lijevih stranaka nema.
SDP očekuje da na predstojećim izborima uđe u vlast, nadajući se sve u šesnaest da će nacionalne stranke stajati i nijemo posmatrati kako se socijalisti bude. U međuvremenu SDP bira ponovo svog jedinog sina za predsjednika, bez konkurencije. Pa toliko je naš svijet demokratski ubićen da zna šta znači kada se jedan predsjednik bira od jednog kandidata. Pa i inače, koliko čujem među gradskom rajom, Zlatko Lagumdžija nimalo nije simpatičan, što bi on sam, a posebno članstvo SDP-a, moralo prihvatiti.
Ne može jedna zemlja s posrnulim radništvom da taj sloj naroda ostavi bez političkog vodstva. Ako neće SDP, onda treba da se izrodi istinska radnička partija.