U jednom dijelu naše javnosti postoji mišljenje, čak je to za neke i aksiom, da se za jedan dio stanovništva u Banjaluci ne događa ništa značajno i bitno, a posebno ništa radosno, niti išta što bi rađalo nade u rekuperaciju i obnovu ukupnog i aktivnog života i uloge muslimana u njihovom gradu. I sam sam, osobito nakon nekih zbivanja ranijih godina, bio sklon da mislim tako. Naime, odista su u Banjaluci, a vjerujem da će mnoge okolnosti tih događaja moći biti konačno osvijetljene tokom suđenja Stojanu Župljaninu, nad muslimanskim svijetom i nad svim onim što je predtavljalo njihov historijski, politički, socijalni, duhovni i kulturni život, izvršena veoma teška, brojna i obimna nasilja.
Ta nasilja su izvršena bez ikakvog stvarnog povoda, jer u gradu i okolini nije bilo nikakvog oružanog postupanja muslimanskog stanovništva, pa je svaki praktički razlog za ovakva nedjela isključen, a ostaju samo razlozi opće politike i ideologije mržnje prema njima. Da je samo u toku tri mjeseca minirano i uništeno šesnaest gradskih džamija, bilo bi to ne samo za Ginisovu knjigu rekorda u uništavanju vjerskih objekata u jednoj zemlji, koja se nominalno i deklarativno proglašavala i želi da postane demokratska zemlja, nego bi to bilo i jedinstven slučaj te vrste krajem 20. vijeka. Da ne govorimo o praktičkom izgonu muslimanskog i katoličkog stanovništva Banjaluke i posebno užasa od zatiranja tradicionalnih imena ulica i dijelova grada i uvođenja na tlo i u katastar Banjaluke cijele mitološke i historijske tradicije Srba, gdje se radilo o nekoj vrsti natjecanja u izmišljanju imena koja nemaju ama baš nikakve veze sa Bosnom, Banjalukom i životom Srba na ovim prostorima. To divljanje sa promjenama imena ulica i dijelova grada, u užem smislu, nema ništa ni sa srpskom nacionalnom tradicijom i spada u regionalne tradicije Srba u Srbiji, Kosovu i Crnoj Gori, ali je neko smatrao da ih treba naseliti na prostore Banjaluke. Zbog tih razloga, svako ko je sklon racionalnom razmišljanju i uvažavanju argumenata bio je skeptik prema demokratskoj budućnosti života u Banjaluci i Republici Srpskoj uopće, jer je slična praksa bila opća i proširena na cijeli njen prostor. Zbog toga je promatrač takvih zbivanja zaključivao da nema govora o osnovnim demokratskim pravima, među kojima je i pravo na tradiciju i historiju jedno od bitnih, za druge narode na tlu našeg grada i Republijke Srpske.
Kad su me moje bivše komšije iz nekadašnje Ulice Muftije Fehmi ef. Džabića, inače poznatog borca za emancipaciju muslimana i zajedničku muslimansko-srpsku borbu protiv Austrije, po kome se nekada zvala ulica čije su ime komunisti promijenili davši joj ime Nurije Pozderca, također časnog borca za slobodu, a protiv njemačke i ustaške vlasti, a radilo se o tradicionalnoj i prastaroj banjalučjkoj mahali Stupnica, pozvali da dođem na proslavu otvorenja džamije u kojoj sam kao dijete, uz bok svome ocu, više puta klanjao, bio sam skeptik, ali sam otišao. Zanimalo me je mnogo toga i želio sam da uživo vidim i osjetim da li se i šta se mijenja u Banjaluci, a potom i u Republici Srpskoj. Moram reći da me je odlazak i učešće na toj proslavi i obradovalo i ohrabrilo i ukazalo mi na to da postoji mogućnost obnove života i prava našeg svijeta u Banjaluci i to na temelju poštovanja i saradnje, a ne svađe i nadmetanja.
Da pođem od početka. Došao sam u Banjaluku i kako više nemam neke žive kontakte pa ne znam ni gdje mi žive brojni rođaci, koji su prije rata živjeli u gradu, moji ljubazni domaćini, prije svega, banjalučki muftija Ćamdžić i njegovi saradnici, smjestili su me u motel koji je izgrađen u Gornjem šeheru u dijelu koji se zvao Ilidže ili Banje. Vlasnik tog lijepog objekta po imenu Kobilj, kojeg poznajem još iz ranijih vremena, nije bio u gradu, ali je gostoprimstvo nadoknadio u potpunosti njegov sin. U lijepoj dvorani tog objekta imali smo u petak 18. jula u 15 sati promociju veoma vrijedne knjige banjalučanke gospođe Sabire Husedžinović, posvećene spomenicima kulture i graditeljstva na tlu Banjaluke. Studija je veoma vrijedna, bogata, dokumentirana i komparativno rađena, jer je problem rekonstrukcije i revitalizacije vrijednih objekata graditeljstva stavila u kontekst svjetskog iskustva djelovanja na tom polju. Osobita vrijednost ove knjige je obimno dokumentirani materijal o historiji nastanka svih vrijednih objekata nastalih u Banjaluci tokom vjekova, zatim analiza karakteristika njihove arhitekture, kako one vjerske, tako i svjetovne, a posebnu vrijednost imaju dijelovi koji prikazuju unutrašnje uređenje bosanskih kuća iz ranijih vremena i njihovih arhitektonskih karakteristika koje su predstavljale jedan zaseban stil u gradnji, tj. bosanski stil gradnje kuća za stanovanje u ravničarskim dijelovima naše zemlje. Ova knjiga će obezbijediti mnoge pseudo historijske i pseudo naučne teze i teorije koje smo mogli čuti zanjih godina.
Sutradan je bio glavni događaj, a to je otvaranje džamije u Stupnici. Džamija ima ime Hadži Salihija i bila je izgrađena još krajem 16. vijeka. Sada je obnovljena u svemu kakva je i bila, samo što je munara u izvjesnoj mjeri izmijenjena i prilagođena današnjim uvjetima gradnje i ukusa. Za mene je otvaranje ove džamije bilo osobito značajno, ne samo zbog uspomena na sve ljude koje sam tu sretao i obnove cijelog kompleksa sjećanja na nekadašnju Stupnicu i njene vrijedne i plemenite stanovnike, nego i zbog toga što sam po broju prisutnih, po njihovim licima i raspoloženju, a i po sadržaju skupa i ličnostima koje su na njemu uzele učešće, shvatio da se u Banjaluci odista mnogo toga mijenja i da se i promijenilo. Sjetio sam se onog sramotnog događanja kada je rulja divljaka napala goste koji su došli na polaganje kamena temeljca za obnovu Ferhadije i tragične pogibije nesretnog Badića. A sada vidim predstavnike gradonačelnika grada, Ministarstva vjera Republike Srpske, vidim izaslanika biskupa Komarice i što je bitno, mnogo mojih sugrađana, ne samo starijih, onih koji mene pamte i ja njih još iz mladosti, nego i mnogo mladog svijeta koji se vratio tradiciji i čvrsto zagrlio svoj grad i svoju tradiciju oličenu u ovoj staroj džamiji, mladića i djevojaka koji drže do svoje kulture i pokazuje težnju ne samo da obnove nego i da drže aktivnim sve ono što omogućava naš život kao normalne ljudske zajednice. Sve to, a posebno izvanredno jasan i precizno formuliran govor časnog Muftije Ćamdžića, uvjerio me je da ljudi u Banjaluci konačno vjeruju u budućnost i da su zadovoljni onim što su do sada postigli, a obnovili su deset džamija koje rade, dok su tri glavne (Ferhadija, Arnaudija i Gazanferija) u procesu obnove, nego i da imaju čvrste planove i namjere da rade za budućnost i da vjeruju da imaju budućnost u svom gradu.
U toku cijele ceremonije i govora koji su održani nije bilo ni traga neugode, ometanja ili incidenata bilo koje vrste, što mi je ukazalo na činjenicu da je obnova naših vjerskih objekata i vraćanje vjerskog života muslimana u aktivno stanje i čak u fazu širenja, nešto što je ovdje postalo uobičajeno, te me je to ohrabrilo, posebno u odnosu na skeptike koji misle da se više zajedno ne može i koji ponavljaju staru otrcanu frazu koja nas je mnogo koštala, a to je fraza da smo mi sami sebi dovoljni i da treba da se gupišemo po vjeri i naciji. Ja razumijem one koji su doživjeli velike frustracije i drastična iskustva, ali se ne bi trebalo i ne vodi nikuda, vraćati samo na prošlost i živjeti samo u njoj. Naša je zadaća da gledamo u budućnost i u tome, što me psebno raduje, put ukazuju oni brojni ljudi, prije svega, naša ulema, zatim i mnogi koji rade uz nju i sa njom, da treba pružati ruku pomirenja, da treba neke stvari zaboravljati i opraštati, da treba onima među nama koji su dužni da bude suđeno, a za to postoje i naše i međunarodne institucije, prepustiti suđenja za nedjela, a Bogu ostaviti konačan sud, te da se treba okrenuti u budućnost. Mi koji nosimo traumatična iskustva, ne bismo smjeli slijediti one koji često pogrešno kažu da treba sve pamtiti, nego treba da nalazimo nove motive za obnovu povjerenja i prijateljstva, te da one naše ljude koji nisu doživjeli ono što smo mi iskusili oslobađamo emotivne težine naših doživljaja. Treba slijediti misao da je opraštanje najviši moralni čin i da se u gledanju u budućnost nalazi spas, a ne u vezanju samo za prošlost. Prošlost je poznata i od nje ne može niko pobjeći, istina će svakoga stići ma gdje se krio, ali to ne znači da nam prošlost mora biti jedini kriterij i mjerilo za sve.
Ovo što sam doživio u Banjaluci pokazalo mi je da se stvari pomiču i da se događa nešto što je važno i bitno za sve nas. To važno i bitno je vraćanje svijesti o jednakim pravima svih na svoju historiju, tradiciju, prava i život i na svoju domovinu koja nam je zajednička i niko ne može da je prisvaja samo za sebe. Iz toga slijedi da je demokratija, u kojoj bi svi bili odista jednakopravni, jedini put kojim moramo ići. Ovo je naša zajednička zemlja i niko nema prava da bilo koji njen dio prisvaja samo za sebe ili podvrgava život na njemu principima koji su unilateralni ili su izvedeni iz interesa samo jednih od nas. To je memento skupova kojima sam prisustvovao i uvjeren sam da je kretanje tim putem moguće i da se ono i događa u Banjaluci, barem onoliko koliko sam vidio i osjetio ovom prilikom.