Ako se išta jednako i nabolje promijenilo u običajima i praksi naroda i narodnosti bivše nam i tijesne nam državice, onda je to odnos prema jednom hladnom (mada može i kuhanom) "napitku" ! Tačnije alkoholu.
Krajem devedesetih dvadesetog vijeka, polako i pametno počeli smo da se vraćamo iskonskim maliganskim, to jest tečnim delicijama - rakiji.
U doba ranog socijalističkog samoupravljanja, glavni zonfa bio je iznijeti pred goste bocu još neotvorenog "Balantajna", koja je, uz pokoju bocu "Džoni Vokera", bila vrhunac društvenog pozicioniranja na trpezi pretrpanoj ćevapima, motanim burecima, pogačicama sa čvarcima, švarglom, sudžukom, sirom, klepama, pršutom ili maslinama (sve zavisno od kraja u kojem je trpeza servirana).
Ponuditi gosta rakijom, u to vrijeme bilo je ravno domaćinovom statusnom samoubistvu, jer je rakiju, bljak, pio samo prost svijet, opet bljak, takoreći seljaci, sve sa čepom od klipa kukuruza, bljak, bljak, bljak.
Studenti, uvijek revolucionarni i uvijek siromašni, pili su domaća pića, ali opet to nije bila rakija. Postoji čak urbana legenda kako su se identifikovali već stasali intelektualci na položajima - oni koji su i poslije studija pili "Rubinov" vinjak, znalo se, studirali su u Beogradu, dok su oni, koji su se držali konjaka "Zvečevo", studirali u Zagrebu. Kako je Zagreb sam po sebi, uvijek vukao i na malo otmjeniju varijantu, često se spominjao i čuveni "jahorinac " - svojevrstan koktel od 0,5 dcl "zvekana" i deci i po "nare", prvog gaziranog yu bezalkoholnog pića od narandže. Raspitivala sam se, ali niko se ne sjeća mjesta "narinog" proizvođača, pa se prosto, zbog bratstva i jedinstva, nadam da ju je proizvodila dobojska "Bosanka". Mada sumnjam.
U vrijeme takozvanog "proteklog perioda", to jest "nemilih događaja", odnosno "oružanih sukoba".., na svim linijama i crtama fronta, a i u pozadini, počela je teći - rakija, pa se ovaj konačni povratak napitka od zrelog voća sa košpicama, u slobodnoj, off interpretaciji, može nazvati i jedinom pozitivnom tekovinom rata! (Sjećate se onog vica u vrijeme dok se na crnom tržištu prodavala sve sama lažna galanterija - od deterdženta, kafe, nafte, pa do alkohola, kad kupac pita što nema "vijenca" na rakiji, prodavac odgovori - "biće, biće vijenac, čim se popije.")
Naravno da se rakija, od prvog kotla, do današnjeg dana nije promijenila, ali se promijenila - naša percepcija! Kubanci nisu imali sličnih problema sa rumom, Rusi sa votkom, Meksikanci sa tekilom, Grci sa uzom... Samo smo mi bili (tako) tupavi. Pa se opametili.
Ruku na srce, odiozi prema rakiji doprinosio je i njen vizuelni identitet. Iz ohlađenih kazana pretakana je u originalne i jedinstvene staklene galone, pletare ili bocune, oku nevidljive na relaciji proizvođač-kupac, pa je na tržište izlazila u skroz bezveze flašama najprostijih oblika ili već korištenim flašama sirupa od malina ili kuhanog paradajza. A tek etiketa! Krajnji domet grafičkog dizajna bila je grana sa zblanutim šljivama.
Sve se promijenilo razvojem domaćeg marketinga! "Žuta osa" bila je prva rakija koja se odomaćila na otmjenijim trpezama i u restoranima. Bila je prva bolje grafički spakovana, a imala je i kutiju, što je bilo gotovo revolucionarno. (Poslije se pojavila i "Bijela osa", mada je i dalje, bar meni, ostalo nejasno šta ima jedan insekt sa rakijskim čepovima.)
A onda su grunule i rakije i etikete! Viljamovke, loze, rakije od kajsija, dunja, medovače, jabukovače.., a čitav desant, shodno karakteru i istoriji kraja, napravila je i drvarska drenja.
Nema kafane ni restorana u Bosni i Hercegovini, u kojoj konobar na pitanje o ponudi pića ne nabraja proizvođače gore pomunutih vatrenih voda. A nema ni gosta koji će čašicu domaće zamijeniti s pola čaše viskija, sa ili bez leda.
Kako spomenuh čaše, i tu nam se kultura promijenila. Napredovala. Davnašnji folk čokančići evoluirali su u staklene forme nevjerovatnih oblika - na stopici, uskih, visokih, pa u obliku konusa, od brušenog stakla, zaobljenih, širokih.., do teškog kristala. Čitava staklena menažerija.
Etikete se pozlatile, redizajnirale, skoro svugdje i slovo o porijeklu, sve na visećim kartončićima, pa fontovi slova, rodoslovi porodica proizvođača, pobjedničke markice sa domaćih i svjetskih sajmova... Ma, milina.
Sve je više i više ekskluzivnih točionica, malih porodičnih biznisa, koji u ograničenim količinama konačno stvaraju brendove od svojih prezimena i sad bih vrlo rado nabrojala nekoliko izuzetnih primjera, da ne znam da bih odmah dobila po prstima od producenta marketinga u "Nezavisnim novinama". Molim lijepo, reklama je reklama, kolumna je kolumna, a pravila su pravila. Poštujem.
A sad malo i o pivu i vinima. Jedino sam na hrvatskoj televiziji upratila istraživanja, prema kojima su analitičari tržišta ustanovili da ova nacija i pored činjenice da je ogroman dio njene teritorije pod vinogradima i uz obalu mora, više pije pivo, umjesto vina. Hrvatski klub ljubitelja piva izračunao je čak da na planeti Zemlji ima 3.700 vrsta, a imaju i sjajnu definiciju recepture ovog napitka prema kojoj je slad srce, hmelj tijelo, a kvasac kičma piva! To je tek zanimljiva priča! Opet mislim i to je dijelom zbog marketinga.
Svima je jasno da se alkoloh i cigarete ne smiju reklamirati u medijima (izuzev šifrirano kao ono "Pozdrav iz Rovinja"...) iako nikome nije jasno zašto ovo pravilo nije ni za jotu smanjilo broj kako pušača, tako i alkoholičara. A pivo, lafo, kao namirnica sa manjim procentom alkohola, iskače iz ekrana. Kakvih tu nema scenarija i spotova. Od onih zbog kojih su protestvovale raznorazne asocijacije u borbi za ženska prava, tj. protiv ponižavajuće diskriminacije žena predstavljenih u liku pokornih opsluživačica pivopija, do one u kojoj je rehabilitovana Severina.
Seve je naime, svojevremeno eliminisana iz tv reklame za voćni jogurt, nakon filmića u kojem je žedno pila šampanjac, pa je sad opet vraćena na male ekrane, u nimalo asocijativnoj kampanji. Naravno ne za mliječni proizvod, nego za onaj od hmelja i u kojem se mala, nakon Severininog dodira, pretvara u veliku bocu orošenog piva. Još asocijacija? Jest, pa da dobijem po prstima od urednika i dnevnog i e-izdanja, zbog uznemiravanja čitalaca.
Vino je uzvišeno piće, nektar bogova, a enologija ozbiljna nauka. Ne pije sa svakim, bilo gdje i bilo kada. Poznavanje vina je vrhunska vrlina i to malo njih zna, poput Renea Bakalovića. Naravno, sve je više i više foliranata. Moderno je. Proći će.
Vina nema u limenkama. Zamislite fudbalsku utakmicu, na primjer tribine našeg prvaka, Borčevog stadiona, i Vulturese kako zdušno navijaju dok piju bijeli savinjon ili traminac. Malvaziju i temjaniku da i ne spominjem. Ne ide.
Ima i jedna teza o alkoholu i nacionalnim karakterima. Navodno, šta nacija pije, takva joj i priroda. Evo odmah naviru asocijacije na Ruse, Francuze, Kubance.., i potvrde ove odlične teze.
Zato neka nama naše rakije. Što da se foliramo.