Počeo je ramazan, mjesec čistote i posta - odricanja muslimana i od dozvoljenog. Svaka religija poznaje dužnost posta, u ovom ili onom obliku, različitom trajanju i strukturi odricanja, ali se ramazanski post, kao redovan i obavezan za sve pripadnike islama od svih drugih razlikuje dužinom i strogošću.
Kako su se činjenice da nam je Bog jedan zajednički, da svi imamo i post kao lični oblik odnosa prema Njemu, odrazile na društveni život u Bosni i Hercegovini. Jesmo li uvijek zbog vjere i posta bili bolji, milosniji ljudi, skloniji činjenju dobra, a izbjegavanju zla. Ako ovo konkretiziramo možemo se upitati: Da li su borci vjernici u minulom ratu izbjegavali ubistva ili činjenje zločina? Kako je vjernička duša doživljavala naređivano nanošenje nepravde ljudima, pripadnicima drugih zajednica, tj. kako su se osjećali pravoslavci kada su nanosili zlo muslimanima, muslimani kada su to činili katolicima, a katolici pravoslavcima, i obrnuto? Ovakva su pitanja još bez odgovora, i dugo će biti. Mjesto i uloga religijskih zajednica kao institucija u proteklom ratu s jedne strane, i vjerničkog osjećaja kao individualnog posvjedočenja vjerovanja s druge, kompleksno je pitanje te je još u sferi zasebnog ocjenjivanja i odgovaranja. Odnosno, svaka religijska zajednica još za sebe drži da je njeno očitovanje svetosti u ratnim zbivanjima bilo na tragu Božijeg zadovoljstva. Drugi su grešni, drugi su krivi, to će još dugo biti preovlađujući način mišljenja. U svakom slučaju, odnos vjere i počinjenih zločina ostaje mučno pitanje na koje će se kad-tad, i unutar samih vjerskih zajednica, morati istinito odgovoriti. Odnosno, one će same u součenju sa sobom morati jednom priznati da su neki njeni službenici i pripadnici poticali, tolerirali, opravdavali, posvećivali i činili zločine.
Drugo pitanje se odnosi na odraz vjerskog osjećanja na stranačko-politička opredjeljenja ljudi. Da li su vjernici skloniji podržavanju određenih političkih i svjetonazorskih vrijednosti na način da se tu može iznaći pravilnost ili je sve stvar od slučaja do slučaja? Istina, relevantnost ovog pitanja kod nas umanjuje činjenica da smo svi u postkomunizmu nominalno postali vjernici, pripadnici ove ili one konfesije, iako mnogi od nas nisu bili vjernici u minulom sistemu. I pored te bitne značajke koja detektira ideološki karakater naše općeprisutne religioznosti, mi ćemo ovoga puta propitati odnos ramazana i predstojećih lokalnih izbora. Koliko će sam ramazan uticati na izbore? Koliko će bošnjačke stranke koristiti mjesec posta za svoju agitaciju? I treće, koliki je utjecaj vjerskog vodstva na stranačka opredjeljena vjernika? Mimo ustaljenog i uobičajenog, reklo bi se skoro poslovičnog javnog intelektualnog suda o međuovisnosti, isprepletenosti i skorom jedinstvu religijskog i političkog danas u Bosni i Hercegovini tvrdimo da ramazan ni na koji način neće utjecati na stranačka opredjeljenja muslimanskih vjernika. To ne znači da se političke stranke oko vjernika neće truditi. Naime, u našim okolnostima vjerska domena, subjektivna i intimna, postala je različita i odvojena od domene socijalne, javne religioznosti. Društveno manifestiranje religioznosti kroz čitav niz samo naoko vjerskih, a u suštini medijskih, društvenih, dobrotvornih, zabavnih, kulturnih, nacionalnih i na kraju, što je i najbitnije, političkih aktivnosti i priredbi ukupnu domenu vjere i svetosti reduciralo je na njenu socijalnu, profanu dimenziju. Aktualni politički odnosi u bosanskohercegovačkom društvu deformirali su sve društvene kategorije, a kategoriju religije i politike posebno na način da su skoro zamijenile mjesta i uloge te je to skoro identično unutar svih konfesionalnih zajednica. Ovakvo stanje su jedino spremno iskoristila vodstva naših vjerskih zajednica promovirajući svoje vrhovne službenike u društveno moćne i utjecajne ljude. Tako se uspostvila današnja paradoksalna situacija u kojoj vodstva vjerskih zajednica imaju veći društveni i politički no moralni uticaj. Stoga nije rijetko čuti da se oni više bave kadrovskim pitanjima, privatizacijom, prostornim planovima no svojim poslom. Djelovanje duhovnog vodstva na stranačko opredjeljenje birača je minimalno. Ono, to vodstvo, zbog vlastitih strukovnih i institucionalnih interesa u političkoj javnosti stvara dojam o svojoj odlučujućoj i opredjeljujućoj moći, potpuno svjesno da na politička osjećanja običnih vjernika ne može utjecati. Kako drugačije objasniti fenomen, na primjer, da u nekim izrazito tradicionalnim muslimanskim sredinama kakve su Gradačac ili Živinice na lokalnim izborima redovno pobjeđuju bivši komunisti, osim priznanjem da se u ekonomski i društveno razvijenim sredinama susreće veća odvojenost domena religije i politike.