U zadnjih nekoliko mjeseci boravio sam više puta na teritoriji Republike Srpske. Boravio sam po sopstvenoj inicijativi ili na poziv lokalnih organizacija i kulturno-duhovnih zajednica nekih mjesta.
Bio sam tako u Prijedoru i Kozarcu, čak više puta, jer tamo imam i mnogo rođaka i jer je to područje osobito interesantno u pogledu realnosti mogućnosti povratka i suživota u novoj demokratskoj Bosni i Hercegovini koju nam obećavaju naši političari, a zbog grozota koje su na tom području počinjene.
Boravio sam i u Zvorniku i njegovoj predivnoj okolini, interesirajući se za odnovu džamije na divotnom Diviču, gdje sam imao brojne prijatelje koji su nesretno stradali od zločinačke ruke, a posjetio sam i Koraj, rodno mjesto mog prijatelja književnika Midhata Begića, gdje je obnovljena biblioteka pod njegovim imenom i u zgradi koju je njegova familija (Midhatov djed) prije stotinu i više godina pokolonila za ovu svrhu.
Boravio sam i u dolini Plive, zapravo sam prošao od njenog utoka u Plivsko jezero, do izvora u selu Plivi, pa sam obišao i Jezero i Volare i Šipovo, a Mujdžiće sam vidio s one druge strane Plive, tj. od strane Ramića, gdje su dva brata obnovila prelijepu džamiju i još ljepše groblje koje sadrži i spomenike rimske provenijencije, a tamo oko Ramića odista gajtan trava raste, što no rekao moj dragi prijatelj i partizanski suborac Vlado Dijak, a odatle se vidi i selo Pliva, koje je veoma blizu izvora te veličanstvene krajiške ljepotice.
Još ranije sam bio u Plivi, baš na ćupriji na kojoj su četnički pučisti zaklali Ahmeta Hadžihalilovića, jednog predivnog i maksimalno talentiranog matematičara iz Banjaluke (kuća njegovog oca Suljage se još vidi od čoška kod Ferhadije, a to je ona poveća žuta kuća na brdašcu nasuprot Arnaudiji, tj. na početku uspona prema Pobrđu), gdje sam u rijeku Plivu položio crveno cvijeće baš kao što je bila crvena i krv Ahmetova.
Ahmeta je moj i njegov rođak Irfan Filipović, kojeg su također četnici ubili u selu Binježevu kod Blažuje, ali ne 1942. nego 1992. godine, našao u stanju u kojem je još odavao znake života. Ahmet je bio komesar u odredu Simele Šolaje i Simela ga je veoma volio, te je Irfan, koji je također bio prvoborac kao i Ahmet, jedva spriječio da se nagli Simela ne sveti na nevinim ljudima zbog četničkog zločina.
Ali kud bismo stigli kad bismo išli lamentom sjećanja na dane za koje smo mislili da su zauvijek prošli, dok nam nije Radovan osvježio na njih pamćenje. Svugdje sam primijetio ozbiljno i značajno osvježenje i obogaćenje života bosanskih muslimana - onih koji ponovo žive u mjestima u kojima su oduvijek živjeli.
Mjesta se značajno oporavljaju, izgrađuju se kuće, često ljepše nego one koje su nekada bile - 'fala Njemačkoj i drugim zemljama u koje su bili protjerani da zauvjek tamo nestanu. Grade se nove i obnavljaju stare džamije. U džamijskim haremima i uz šadrvane su postavljene ploče sa popisom svih nevino stradalih muslimana koji su budi bog zna zašto bili pobijeni u nastupima iracionalne "osvete Turcima".
Nastaju i nove kulturne i duhovne institucije, kakvu sam vidio u Zvorniku - Akademija Kaimi-babe, zatim u Koraju i u Šipovu, gdje nastaju biblioteke i domovi kao centri okupljanja Bošnjaka i centri njihove specifične duhovne aktivnosti. Sve je to samoizraslo iz potreba stanovništva i nije stvar niti neke akcije koja bi dolazila iz nekog centra (na primjer Sarajeva), niti su njihove akcije pomagane od bošnjačkih institucija i društava.
A treba reći da nisu ni osporavane od strane lokalnih vlasti i građanstva, što je veoma važan znak smirivanja stanja u jednom duboko ranjenom području ove zemlje. Sve to ljudi rade svojim parama i trudom i na tome im svaka čast. Ono što je u tome za svaku pohvalu je činjenica da oni to ne rade nikome u inat i ni protiv koga, nego za sopstveno moralno i duhovno uzdizanje i kompletiranje njihovog socijalnog, duhovnog i kulturnog života, koji je tokom rata bio totalno uništen.
Kako sam nešto ranije bio i u rodnoj mi Banjaluci i vidio šta su tamošnji ljudi pod entuzijastičkim vodstvom banjalučkog Muftijstva i muftije Ćamdžića učinili, a učinili su pravo čudo da su obnovili i priveli upotrebi deset od ukupno osamnaest srušenih džamija na području grada, a da tri najveće i najljepše samo što nisu dovršene, jer su radovi nepovratno uznapredovali, te da se planiraju i dvije nove gradnje, a sve pod budnim okom ljudi kao što je časni muftija i njegovi vrijedni saradnici i posebno inženjer Pašić, koji insistira da se u novonastajuće zdanje Ferhadije ugrađuje što više originalnih ostataka nekadašnje džamije, kako bi duh onog što je džamija bila nastavio da zrači i u strukturi novog zdanja, to se ne može više sumnjati u uspjeh obnove života muslimana na teritoriji Republike Srpske, čime i taj entitet konačno dobiva obrise jedne pravne i demokratske tvorevine, budući da je diskriminacija najveći i najgori znak nedemokratskih odnosa u jednoj zajednici.
Sve to još nije dovoljno i posebno nije dovoljno duboko, jer pravo koje su muslimani dobili još ponegdje zapinje i biva osporavano, a i ne znači mnogo ako nije ravno-pravo, tj. ako i islam, kao i katoličanstvo i pravoslavlje ne zauzima i nema jednak položaj i ulogu u ukupnom životu države i društva, ako je ono odista multivjersko i multikultuirno, odnosno multilateralno uopće.
Nikakva vjera ne može posjedovati državu koja pripada svim građanima, mada ta istina teško ulazi u svijest nacionalno-vjerski zadojenim političarima i u nas i u susjednoj Hrvatskoj u kojoj je katoličanstvo instalirano u sve pore državne strukture zbog čega tu državu nije nikako moguće smatrati demokratskom državom.
Moja radost zbog razvoja stvari u krajevima koje sam posjetio, a osobito dojam kojeg sam stekao o ljudima koje sam upoznao i optimizam u pogledu njihove budućnosti, umalo me nije skrenuo sa osnovne teme o kojoj sam želio da pišem, a to je ramazan u Banjaluci. Na osnovu onog što sam vidio mogu reći da Banjalučani imaju čime dočakati taj sveti mjesec.
Obnovljene džamije, povećan broj ljudi koji se obraćaju bogu i značajno ojačano povjerenje u budućnost je nešto što nikao ne smijemo izgubiti iz vida.
Nikakvo problematično opće stanje ne bi smjelo da zamagli one stvarne pomake u životu konkretnih ljudi koji su evidentni i koji su za svaku pohvalu i nadu.
Mislim da se novo osjećanje rađa na osnovu toga što se zbiva i da ono nije stvar politike, a što se politika bude manje miješala u obična ljudska pitanja i odnose utoliko bolje i za nju i za te odnose.
Ramazan je mjesec posta i uopće ibadeta (ibadet je svaki postupak kojim se slavi Allah dž. i poštuje njegova volja). Ramazanski ibadet se koncentira u postu, tj. odricanju od uzimanja bilo kakve hrane i pića, kao i odricanju od bilo kakvog drugog tjelesnog užitka i priklanjanje samo duhovnim užitcima, od prvog znaka zore do prvih znakova večeri.
Svakako je post najvažnija i najteža obaveza čovjeka u mjesecu ramazanu. Međutim, post je samo jedna od ramazanskih obaveza i samo jedan od načina ibadeta.
Drugi važan aspekt ibadeta tokom ramazana je striktno ispunjavanje obaveza koje su sadržane u islamskim šartima, tj. zakonima ili obavezama muslimana od kojih je jedna i da musliman treba da klanja pet puta dnevno, zatim da daje milostinju, da poboljšava odnose prijateljstva sa ljudima - svim ljudima i osobito sa onima sa kojima je bio u svađi ili neslozi.
Pored toga dolazi i obaveza davanja vitara, tj. oblika davanja za siromašne kojim čovjek iskupljuje svoje stanje bolje sreće u životu u odnosu na ostale ljude koji su je imali manje. Ramazan je i mjesec intenzivnijeg druženja porodica, komšija i rođaka, što se izražava u češćim skupovima i ramazanskim sijelima koja traju do duboko u noć.
Najzad, ramazan je mjesec kada se intenzivnije sjećamo naših dragih kojih više nema, pa im u tom mjesecu učimo hatme, tj. pročitavamo tekst Kurrana, te taj napor specijalnog ibadeta (čitanje Kurrana je poseban ibadet i obaveza muslimana) poklanjamo u posebnoj ceremoniji koja se naziva hatma-dova.
Na kraju ramazana, a za one koji su ga proveli kako zakon i običaji naležu, dolaze dani opuštanja, tj. dani slavlja u vidu Ramazanskog bajrama, kada se ljudsko biće vraća ponovno u uobičajenu kolotečinu života, nakon što se tri ili četiri dana posvetilo međusobnim čestitkama za uspješno provođenje ramazana i nakon što se iščašćavalo raznim đakonijama po kojima su bajrami poznati.
Ono što je nekada bilo karakterisitčno za ramazan u Banjaluci jeste činjenica da su na neki način u njemu učestvovali svi Banjalučani. Neki aktivno, a neki pasivno.
Naši sugrađani pravoslavne i katoličke vjere, kao i Jevreji i evangelici su poštovali taj sveti mjesec i sami se uzdržavali od nekih aktivnosti koje bi mogle poremetiti atmosferu i značenje ramazanskog posta i ibadeta.
Nije se javno pilo, a mnogi vlasnici kafana, hotela i drugih lokala su prestajali točiti alkohol tokom vremena posta, dok je nakon posta ostajalo na volju i savjest pojedinaca da ga troše ili odbijaju. Milkan Gojić, na primjer, je čak obustavljao rad svog lokala "Jadran", gdje se kockalo i pilo do zore. Sarać, koji je imao veliku birtiju na izlazu iz bezistana ka pijaci bi oglašavao da će muzika u njegovoj gostioni svirati mada se tokom ramzana neće točiti alkohol.
Najposjećenije su bile male kafane, gdje su ljudi dolazili odmah nakon iftara, tj. nakon večere koja je slijedila poslije završetka vremena posta, odakle bi otišli na teravija namaz (veoma dug namaz od 33 rekjata (dijela)), da bi nakon toga opet odlazli u omiljene kafane ili klubove, kao na primjer "Fadilet" i sl., gdje se igralo domina, ali nikako u pare, pilo kafu i ćaj i pričalo.
Posebnu atmosferu za ramazan su činili kandilji na šerefama džamija, čije paljenje je označavalo kraj posta. Nekada je to oglašavao i pucanj topa (velike prangije) koji se čuo u cijelom gradu.
Najinteresantniji ramazanski običaj u Banjaluci je bila ophodnja tradicionalne muzike kroz mahale koja je održavala budne ljude do sehura (jelo pred početak posta), a koji su za svojt rud bili nagrađivani darovima na Bajram, kada su obilazili sve mahale i ulazili u sve avlije kroz koje su tokom ramazana svirali do duboko u noć. Za djecu je ramazan bio najdraži mjesec.
Roditelji su bili pažljiviji i više koncentrirani na djecu, te se tada moglo mnogo toga postizati. Tada su djeca stupala u život time što bi po prvi put ispostili cijeli dan ili više dana zaredom, dok ne bi ušli u redovit post.
Zatim su tu bile teravije, gdje je djeci bilo dozvoljeno prisustvo, ali na mahfili, tj. na tavanu, kako se to populatno zvalo, gdje smo pod budnom paskom (u Gazanferiji Jusuf efendije Džihića) klanjali teraviju uz sve ono što prati dječji posao. Nakon klanjanja nastajalo je igranje i trajalo je sve dok ne bi otišli zadnji gosti sa ramazanskih sijela koja su bila obavezna. Na sijelima se nudilo svakakvo voće i prigodna jela i slastice, a najviše se moglo čuti zanimljivih priča i istorija koje su tim prilikama pričali stari ljudi.
Ramazan je svakako bio mjesec koji je ostavljao trag i pečat na život svih Banjalučana, a nadati se da će opet doći vrijeme kada će se ljudi, kao nekada, radovati radosti drugih ljudi i u njima učestvovati. To bi bio stvarni napredak ove zemlje i za to se treba založiti.
Čini mi se i osjećam da se tako nešto pomalja na horizontu, može biti da se neće svidjeti nekim političarima, jer oni žive od sukoba i mržnji, ali neće oni odlučivati o tome nego svaki čovjek sam i u svome srcu, ako ga nije negdje izgubio tokom ovih dvadesetak tužnih i žalosnih godina na koje niko živ ne može biti ponosan.