Otkako je prošle sedmice, 1. marta, član ratnog Predsjedništva Bosne i Hercegovine Ejup Ganić pritvoren u istražni zatvor londonskog Osnovnog suda, kao da je život stao u dijelu Federacije.
Ništa drugo evo već deset dana se ne dešava. Niko ne želi da vjeruje da se neko uopšte usudio uhapsiti Ganića zbog ratnog zločina koji su počinili pripadnici Teritorijalne odbrane Sarajeva u Dobrovoljačkoj ulici maja 1992. godine.
Šok i nevjericu dijela javnosti u slučaju "Ganić" zasad je uveliko politički kapitalizirao Haris Silajdžić, koji se ovim ratnim temama veseli kao školarci poledici, brutalno zloupotrebljavajući zajedničke institucije i sredstva za svoju promociju. Zanimljivo, ali o slučaju "Ganić" najmanje se oglašavo Zlatko Lagumdžija, sadašnji lider SDP-a, a tada jedan od bliskih saradnika Alije Izetbegovića, koji je zajedno sa njim bio bitan dio te uvodne ratne priče u Sarajevu. No, dobro.
Ono što frustrira Srbe u BiH nije bezrezervna podrška koju Ganić ima od bošnjačkih političkih lidera do javnosti, već činjenica da gotovo niko nije spreman da prihvati da su događaji početkom maja u Sarajevu, kada su pogubljivani pripadnici JNA odredili tok krvave bosanske drame, i da se tu desio ratni zločin koji nikada nije procesuiran od strane bh. pravosudnih institucija.
Dobrovoljačka ulica i napad na kolonu JNA u Tuzli doboko su se urezali te devedest druge u kolektivnu svijest Srba o potrebi zaštite gole egzistencije i vlastitog identiteta. Tim napadima kod velike većine Srba razbijena je iluzija o mogućnosti mirnog rješenja tadašnje političke i institucionalne krize u državi. Zato i danas javnost Republike Srpske uporno insistira, zbog toga im je toliko važno, da budu rasvijetljeni ti događaji, da budu pronađeni i kažnjeni krivci.
Tačno je da Haški tribunal slučaj "Dobrovoljačka" nije procesuirao, tvrdeći da nema dovoljno dokaza, ali je takođe tačno da on može biti otvoren prikupljanjem novih saznanja o tom događaju.
Konkretno, kada je riječ o odgovornosti Ejupa Ganića, poznato je da je upravo on jedan od glavnih aktera događaja 2. i 3. maja u Sarajevu. Čak je na radiju i televiziji bio javni prenos tih dešavanja. Sjećam se, kao da je juče bilo, Ganićevog televizijskog vapaja "Predsjedniče, jesi živ?"
I kanadski general Luis Mekenzi, prvi komandant međunarodnih snaga, uvijek je ponavljao da je Ganić bio svjestan svega i znao za akciju u Dobrovoljačkoj. U knjizi "Mirovnjak", koju je objavio, svjedoči o hladnokrvnom masakriranju vojnika u transporterima, zarobljavanju njih oko 170 iz te kolone.
"Treći maj, najstrašniji dan mog života", napisao je general, navodeći da ga je Alija Izetbegović uvjeravao da će garantovati bezbjednost konvoja kroz teritoriju koju su već kontrolisale njegove snage, a pošto ga je Mekenzi obavijestio da vojnom konvoju može da pruži samo pratnju, ali ne i zaštitu.
"Rekao mi je doslovno: 'Generale Mekenzi, imate moju riječ i riječ našeg vojnog komandanta'. Bošnjačka strana, napadajući kolonu koja je mirno napuštala grad, pogazila je obećanje da će vojnicima garantovati siguran prolaz", naveo je general Mekenzi u knjizi.
Ako laže general Mekenzi, ko je ubijao vojnike i oficire JNA u sanitetskim vozilima? Ako Ganić nije odgovoran, kako to tvrde u Sarajevu, ko jeste?
Na ovo pitanje još nema odgovora. Na njega ne želi ni da odgovori Tužilaštvo BiH, čiji glavni tužilac ovih dana ostalim osumnjičenima za taj ratni zločin javno poručuje da je na njihovom mjestu ne bi putovao nikud iz BiH, jer nisu sigurni od hapšenja. Zastrašujuća poruka.
Umjesto da konačno procesuira ovaj slučaj i stavi tačku na njega, pronađe odgovorne pa bili to i samo izvršioci likvidacija, Tužilaštvo se upustilo u opasnu igru oko ratnih dešavanja. Takav selektivan i pristrasan pristup predmetima za ratne zločine neće nikome ništa dobro donijeti, već samo produbiti ionako već duboke podjele u ovoj državi.
Potpuno ljudski se može razumjeti Milorad Barašin, glavni tužilac, kada kaže da je izložen strahovitom pritisku iz Republike Srpske, od udruženja proisteklih iz rata do političara i medija. Nije lako ni raditi niti živjeti pod takvom vrstom presinga.
Ali, problem je u tome što on uporno odbija da stvari pomjeri sa mrtve tačke, da pogura procesuiranje onih koji su u logoru godinama zlostavljali na primjer i Branislava Dukića, kojeg uporno etiketira kao nekog ko ga medijski zlostavlja. Barašin i njegovi tužioci uporno negiraju činjenicu da je Dukić žrtva rata koja traži pravdu. Oni ga kao takvog potpuno ignorišu i sve prebacuju u sferu politike. Opasna je politički i pogubna za pomirenje takva igra državnih tužilaca.
Baš kao što je opasna tvrdnja pojedinih bošnjačkih lidera da je BiH ponovo navodno u raljama velikosrpske agresije, što se odmah prelilo i na transparente tipa "Srbija je genocidna".
Iz Sarajeva se proteklih dana ispaljuju salve uvreda, prijetnji prema zvaničnicima vlasti Srbije, Republike Srpske i njenim predstavnicima u zajedničkim institucijama.
"Organi BiH su blokirani državnom politikom Srbije preko premijera Milorada Dodika i predsjedavajućeg Savjeta ministara Nikole Špirića", papagajski se ponavlja u političkim analizama.
"Agresija se nastavlja" vrište političari i internet forumi. Poziva se na odbranu časti, dostojanstva i bića bosanske državnosti. Uporno se negira činjenica da u toj istoj državi danas živi, radi, osjeća je kao svoju domovinu, trećina građana koji svesrdno podržavaju, pozdravljaju hapšenje Ejupa Ganića, uvjereni da je to samo mala kompenzacija za ratne zločine koje je inicirao i Ganić i politika kojoj je tada pripadao.
Normalan i hrabar stav iz Sarajeva, mora se priznati, stigao je od Sulejmana Tihića, koji je prilično tačno detektovao uzrok ne samo Ganićeve drame već i ostalih ovdašnjih ratnih priča.
"Sve ovo domaće pravosuđe trebalo je riješiti na vrijeme i ne bismo imali probleme kakve danas imamo. Da je bh. pravosuđe na vrijeme procesuiralo Dobrovoljačku i da su ljudi koji su tamo ubili te vojnike odgovarali, danas ne bismo imali Ganića u zatvoru", uvjeren je Tihić.
Možda, stvarno možda, Ganić i nije odgovoran za Dobrovoljačku, ali će za nju najvjerovatnije odgovarati pred sudom u Beogradu, jer niko u Sarajevu nije želio, smio, htio, nije ni važno, nije to pokušao ni uraditi.