Politička retorika koja dominira našim prostorima je u biti i sadržini onog što emitira u te prostore još ispunjena ratnim sadržajima. Sve što se može čuti i što se može razumjeti i evidentirati iz poruka vodećih političara naše regije, a što se odnosi na relacije između država i naroda bivše Jugoslavije, puno je naboja netrpeljivosti, isključivosti, resentimana, zlopamćenja i prijetnji, a što je najgore, iz mnogih istupa može se konstatirati da kod nekih postoji uvjerenje da ono što je bilo razlog i predmet sukoba nije još završeno i riješeno, te da slijedi neka vrsta nastavka. Još se svode računi i vode knjigovodstva o onom što je neko nekome učinio i insistira na nedovršenim procesima i neostvarenim političkim planovima.
Sve to nosi u sebi indirektne prijetnje i u svijest ljudi unosi strah, strepnju od budućeg i na taj način produžava i u smislu očekivanog i u smislu onog što se doživljava, psihologiju nesigurnosti i vraća nas u predratno stanje. Te prijetnje govore o tome šta je bilo i ko je kome zadavao udarce, nanosio nepravde i na kome je ko vršio planirane i sistematske zločine, s ciljem istrebljivanja određene etničke ili nacionalne populacije, a to u sebi nosi potencijal revanša. Terminološki i značenjski mi se krećemo u sferi sadržaja mišljenja i doživljavanja nastalih još tokom Drugog svjetskog rata, čija je bitna karakteristika i bila istrebljenje stanovništva u cilju stvaranja očišćenih teritorija nacionalnih država. Zbog toga nije ni čudo da se takvi tonovi i sadržaji čuju upravo u vezi sa ocjenama i preocjenama bivšijh zbivanja, kako onih koja su se događala tokom Drugog svjetskog rata, tako i onih koja su se dešavala tokom zadnjeg rata koji se odigrao na našem tlu. Sve je tu isto i izračunavanje i samjeranje broja žrtava, samjeranje veličine zločina izvršenog nad "našim" narodom i ocjena šta je sve potencijalna prijetnja za budućnost tog naroda, kao što smo svjedoci interpretacija nedavne historije kao neke vrste perpetum mobila revanša i osvete za ono što su nam drugi učinili kad su mogli i bili u prilici, tj. interpretacija u kojima dolazi do izraza shvatanje historije kao niza udarca i revanša, baš kao da se u njoj igra neki zloćudni preferans u kojem slijede jedino kontre i rekontre, a zalog u igri, dobici i gubici i ono oko čega se uopće igra takva igra, su ljudski životi i teritorije na kojima ljudi žive, jer je to ono što se dobiva ili gubi.
Istina je, sve to nije otvoreno ili jasno rečeno, ali se to može iščitavati iz onog što se čuje u brojnim izjavama političara, a još i više iz onog što sva sila pseudonaučnika, instant doktora i akademika, koji su na našem prostoru nakon zadnjeg rata nastali kao gljive nakon kiše, a koji se odmah prihvataju reinterpretacija historijskih događaja u skladu sa političkim instrukcijama, ne dopuštajući historiji da ona sama kao nauka rješava historijska pitanja. U tom kontekstu se ne priznaju poznati i verificirani zločini, a notorni se zločinci veličaju, porazi se negiraju i pretvaraju u žrtve koje su sjeme za buduće pobjede, pobjede se pretvaraju u zločine i ne prihvata ništa od onoga što je cijeli civilizirani svijet prihvatio kao historijom verificiranu i utvrđenu istinu i o čemu su čak i međunarodni sudovi izrekli svoj pravorijek. Upravo ova indirektna prijetnja, prijetnja revizijom i ponovnom ocjenom događaja, u kojoj su verificirane izdajice naroda, prodavači državnih teritorija i prava, krvnici i otimači, istrebljivači ljudi i slični tipovi pretvaraju u ovce, a žrtve u vukove, po svom potencijalnom značenju je još gora od direktnih prijetnji revanšom, jer je skrivena pod krinkom optužbi za zločin izvršen prema "našem narodu", a pamćenje zločina nije ništa drugo nego prirpema za vršenje novog sopstvenog zločina kao revanša za ono što je bilo pretrpljeno, a sve je upakovano u oblandu ideologije antikomunizma, revizije sporazuma (Jalte) i naknadnog tumačenja smisla rušenja cijelog jednog sistema i država koje su iz njega nastale. Nije to zahtjev za pravdom i istinoljubivom ocjenom događanja, jer bi zločine tada trebalo vidjeti i na drugoj strani (atomske bombe, teška bombardiranja civila i sl. ili današnje kolateralne žrtve čiji broj prevazilazi žrtve ratova. Nije to stav da historijiu treba ocijeniti historijskim mjerilima i shodno ukupnosti uvjeta u kojima se odvijala, nego stav da u historiji podjednako i na jednak način ne samo da su učestvovali nego treba i da nastave učešće i svi oni koji su u njoj ranije učestvovali, da nema diskvalificiranih i da pobjednici i pobijeđeni treba da imaju jednak položaj i mogućnosti djelovanja, te da se na taj način uspostavlja neka nova historijska istina. Njih ne brine što to ne bi bila nikakva druga strana istine nego vječno ponavljanje istog, tj. ponavljanje klanja, ubijanja, paljevina i revanša kojem nema kraja.
Nedavno sam na TV KIS slušao govor fratra odjevenog u bijelu sutanu, izgleda da je dominikanac, a mislio sam da kod nas u Bosni i Hercegovini više nema dominikanaca još od vremena kad su oni vršili po Bosni zločine prisilnog katoliciziranja i fizičkog kažnjavanja tzv. heretika i šizmatika, čak i spaljivanja ljudi i kad ih je i sam Sveti otac papa morao povući iz Bosne zbog izrazite okrutnosti koja je odbijala vjernike od katolicizima i u stvari jačala pozicije Crkve bosanske. Taj čovjek je o Drugom svjetskom ratu i poratu govorio očite laži da sam se stidio od spoznaje do kuda mogu ljudi ići u širenju neistina i mržnje koja se kroz neistine i predrasude najefikasnije širi. Taj čovjek je govorio kako je Tito ubio 2.000.000 ljudi. Svjedok sam rata i njegov učesnik i znam šta se i kako se odigravalo. Nije mi do toga da sporim sa nekakvim popom. Međutim, slušajući ga postavio sam sebi pitanje. Ako je u Kraljevini Jugoslaviji živjelo 16.000.000 ljudi, a Tito ubio 2.000.000, ustaše u "Jasenovcu", "Jadovnom", "Krušćici", "Lepoglavi", "Zvijezdi" i drugim logorima ubili 700.000, Nijemci otjerali u zarobljeništvo i emigraciju 300.000, ako je komunistički režim protjerao je 500.000 Nijemaca i drugih koji su ratovali protiv Jugoslavije, a 300.000 emigriralo neposredno tokom i krajem rata, te ako su svi drugi kvislinzi-četnici, Rupnikovi domobrani, mađarski honvedi, Bugari, Albanci, Vlasovci pobili daljih oko 100.000 ljudi, a u četvorogodišnjim borbama sa Nijemcima, Talijanima, Mađarima, Bugarima, ustašama i domobranima i drugim kvislinzima poginulo je najmanje oko 200.000 partizana, dakle ukupno 4.100.000 ljudi, te kad se uzme u obzir smanjeni natalitet izazvan ratom i progonima stanovnika i povećani mortalitet uslijed haranja mnogih epidemija (pjegavi i trbušni tifusi i druge teške smrtonosne bolesti), tada se mora čovjek zapitati, kako je moguće da se nakon rata i nakon svih ovih manjaka, bez obzira kako su nastali, u popisu iz 1947. godine, pojavi gotovo jednak broj stanovnika na prostoru bivše Jugoslavije kao i prije rata, tj. kao i u popisu 1939. godine. Očito je da u svim ovim brojanjima ima laži i to velike, negdje manje i negdje kolosalne. Karakteristično je da su ove laži nastale upravo u kontekstu optužbi za žrtve nanesene "našim" narodima i to od strane onih "drugih" naroda, što je direktan poziv na revanš u bilo kojoj formi da se on može pojaviti - u formi direktne naplate u ljudskim životima, ili u formi naplate u rezervaciji teritorije na kojoj bi "naš" narod navodno trebao biti siguran. Uporedo s ovakvim računicama idu i izjave o tome kako je etničko čišćenje, upravo u kontekstu ovakve interpretacije historije, logičan potez koji se mora izvršiti u cilju osiguranja uvjeta za preživljavanje naroda.
Svako ko želi da zna istinu zna da su fašizam i njegovi kvislinzi započeli Drugi svjetski rat da bi za sebe prisvojili teritorije koje njihovim zemljama: Njemačkoj, Italiji, Bugarskoj i Mađarskoj, nisu nikada pripadale i da bi se, kako je to zvanična teorija i politika nacizma definirala, sa njih likvidirali nearijevski narodi, a narodi niže vrste, prije svega Slaveni, pretvorili u njemačke robove, nakon što bi im bili silom uzeti najplodniji i najbogatiji teritoriji (Ukrajina i južna Rusija, a kod nas Slavonija, Srem i Vojvodina). To je bila opća strategija nacizma i njoj su se morali pokoravati svi režimi i organizacije koje su sa nacistima surađivale. U tom kontekstu oni su planski počinili najveće zločine u dotadašnjoj historiji i ubili najveći broj ljudi koji je ikada u tako kratkom vremenu bio ubijen zbog rasnih, nacionalnih i političkih razloga i zbog otimanja životnog prostora drugim narodima.
Sve ovo, što je rečeno za nacizam uopće, moguće je i to bez ostatka riječi i za naše kvislinge - Pavelića, Nedića, Mihajlovića, Rupnika i sve druge koji su im služili, njima i njihovim gospodarima. Politički ciljevi savremenog nacionalizama na našem tlu, kako se on ispoljio tokom zadnjeg rata, sasvim su slični onim koje su imali nacisti i to ne samo da je dokazano za period Drugog svjetskog rata, nego i za zbivanja do kojih je došlo nakon razbijanja bivše Jugoslavije i rata koji je zbog toga nastao. Osnovni ciljevi nacista i nacionalista su bili:
a) uzimanje teritorija na kojima žive drugi narodi ili na kojima su drugi narodi pomiješani sa "svojim" narodom,
b) čišćenje prostora od stranih i nepoželjnih naroda, koji se želi rezervirati samo za "svoj" narod,
c) stvaranje novih uvjeta za historiju "svog" naroda koja će se temeljiti na čistim nacionalnim teritorijama konstituiranim silom i na načelima koja su formirana preko fraze o "hrvatskim historijskim teritorijama", na jednoj (Tuđmanovoj) i na, drugoj strani, preko fraze o "srpskim zemljama obilježenim srpskim grobovima", a po kojoj su historijski gledano sve one zemlje na kojima su Srbi nekada živjeli ili žive sada ma i u najmanjem broju, tj. gdje postoje srpski grobovi, srpske historijske teritorije i treba u konačnici da budu ujedinjene u jednu srpsku državu, na čemu počiva Šešeljev zahtjev za stvaranjem Srbije od Karlobaga, preko Karlovca do Virovitice.
Sva retorika koja se oslanja i koja je izvedena iz ovakvih teorija i koja je oslonjena na opisanu retoriku i frazeologiju, jeste neonacistička odnosno neonacionalistička sa izrazitom tendencijom da ostvarenje svojih ciljeva ne prepušta razumu, političkim rezonima, poštovanju interesa drugih i sporazumijevanju, nego sili, a to je osnovni argument i način mišljenja i djelovanja novog nacizma koji nastaje ne samo kod nas, nego u svijetu, ali nas prvenstveno zanima ovaj koji se rađa kod nas.