Koliko god se neko trudio da svoje velikonacionalne programe upakuje u građansko odijelo, prave namjere uvijek ostanu da agresivno vire. Ni nakon svih poratnih godina velikobošnjački nacionalizam ne prihvata Dejtonski sporazum niti pravo drugih nacija da imaju legitimne političke stavove.
To proizilazi iz kolektivnog njegovanja žrtve, kada nije već jedine, onda najveće, pred kojom su žrtve iz drugih naroda minimalne, takoreći nepostojeće. Ovo je razumljivo kao politički koncept prema međunarodnoj zajednici, radi traženja i sticanja najvećih "ravnopravnih prava". Međutim, neshvatljivo je da svjesno čine najveću štetu vlastitom narodu. Predstavljati bošnjački narod kao jedinu žrtvu, pa iz toga očekivati da to bude pokretač svega drugog, najblaže rečeno je neodgovorno. Ne samo prema bošnjačkom, već i prema drugim narodima koji žive u BiH.
Napadi iz Sarajeva na Republiku Srpsku su pojačani nakon što su njene vlasti krenule ubrzanijim reformama u odnosu na FBiH, što su ekonomskim potezima najavili da će "manji entitet" biti prosperitetniji dio, da će se u njega slijevati više investicija, da su prosječne plate dostigle i prestigle FBiH, da je budžet bez dubioza i bankrota. Strah ima velike oči, pa se vidjelo da je šuplja priča o FBiH kao o Zapadnoj Njemačkoj koja će Republici Srpskoj (Istočnoj Njemačkoj) pokazati neophodnost čvršćeg vezivanja s "većim entitetom". Sjetimo se priče iz Miloševićevih medija da će Slovenija propasti zbog svoje separatističke politike. Poznata su predratna događanja naroda kada su kosovski Srbi išli da drže istorijske časove i šire istinu o stradanju Srba. Skoro su Bošnjaci tražili održavanje istorijskog časa u Kravici, valjda u cilju pomirenja. Treba se sjetiti i upada u platni sistem, pa povezati s krađom iz zajedničke kase PDV-a u BiH, zbog čega je Republika Srpska bila oštećena i 2006. i 2007. godine. Vlast RS je dokazala da joj je uskraćen prihod, pa je uslijedilo vraćanje 22 miliona KM.
Stvaranje države po mjeri jednog naroda je već viđeno u politici Slobodana Miloševića. Ponavljači Miloševića su sve donedavno postavljali zahtjev da izborni princip bude "jedan čovjek - jedan glas" računajući na najveći broj Bošnjaka. Zna se kako je Milošević planirao da na taj "demokratski" način upravlja cijelom Jugoslavijom. Milošević je govorio da "ako ne umemo da radimo, umemo da se bijemo". Ovih dana Bakir Izetbegović, potpredsjednik SDA i sin čovjeka koji je rekao da će žrtvovati mir da bi dobio državu, govori: "Mi ćemo braniti svoju slobodu i svoju zemlju na svaki mogući način; mi ćemo se boriti kako znamo i umijemo da reaguje međunarodna zajednica na Dodikov separatizam, što je bolje nego da pusti nama da se na naš način borimo za BiH." Njemu se pridružuje kolumnista "Oslobođenja", koji pokazujući svoje "građansko lice" piše kako međunarodni autoriteti moraju očuvati bh. državu korištenjem SVIH sredstava radi "kompromitacije RS". Ako to ne učine, onda to "provocira treće rješenje" u kome je "samoodbrambena reakcija nužnost", jer je "pravo bh. građana da sačuvaju svoju državu, odbrane pravo na o(p)stanak sebe i svojih na svome". Koliko je tu mržnje i iskrivljene stvarnosti, pa još kada pisac doda "neprijateljska politika iz RS". Očigledna diskriminacija koja se više i ne prikriva. Dostojno najboljih ratnih pokliča u predvečerje građanskih ratova u Jugoslaviji. Iz ovakvih riječi stoji zlokobna poruka: ili će BiH biti kakvom je žele Bošnjaci ili je za druge neće biti. Samo tih nekoliko primjera pokazuje da Bošnjaci čine Bosni i Hercegovini ono što je Milošević činio sa Jugoslavijom.
Zašto se njeguje kult žrtve, objašnjava profesor psihijatrije Dušan Kecmanović, protivnik politike SDS-a i Radovana Karadžića. Kecmanović je iz ratnog Sarajeva pobjegao od srpske artiljerije i muslimanskog terora u Australiju. Kecmanović piše: "Biti žrtva znači imati moralno i materijalno pravo na osvetu. Svi će se više iznenaditi ako žrtva oprosti nego ako zaboravi. Od žrtve kao da svi očekuju da prije ili kasnije izmiri račune, vrati milo za drago, kazni one koji su od nje napravili žrtvu. Ako nisi žrtva, na tvoje, što otvorene što prikrivene pripreme za novi sukob, gledaće se sa daleko manje razumijevanja nego ako si žrtva. Ako nisi ili nisi bio žrtva, nemaš pravo da započinješ novi krug krvoprolića; zapravo nemaš, barem ne vidljivog, razloga da to činiš. Ako jesi ili si bio žrtva, većina će znati, a neki naslutiti zašto si se latio oružja i neće se čuditi tvojoj ratobornosti, blago rečeno. Zato je bolje biti žrtva nego pobjednik. Koja god etno-nacionalna grupa želi ponovo da ratuje sutra, za nekoliko godina ili stoljeća - ne bi smjela da se odrekne statusa žrtve; štaviše, trebalo bi da takav status brižljivo njeguje, da i sebe i druge stalno na njega podsjeća. Uz to, žrtva uvijek ima jači motiv za nanošenje što većeg zla, za uništavanjem druge ili drugih strana. U svakom sukobu žrtva je uvijek u nekoj vrsti moralne i psihološke prednosti u odnosu na one koji nisu htjeli ili nisu znali da stvore i(ili) (o)čuvaju sliku o sebi kao žrtvi. Jednom riječju, lakše je i izglednije zaratiti ako si žrtva nego ako nisi. Žrtva nikada ne može i ne smije da se oslobodi prošlosti; sa budućnošću pak računa, služi joj. Žrtva je zarobljenik prošlosti, a sve što radi čini radi vremena budućeg. Biti žrtva znači imati dugo sjećanje, nekada vijekovima dugo. Uz to žrtvi se uvijek gleda kroz prste. Njoj se oprašta ili se spremnije oprašta to što krši dogovoreno, što ne priznaje očigledno, što potkrada ili vara one koji joj pružaju ruku pomoći, što se inati s onima koje okrivljuje za svoj status žrtve, a koji ne prestaju da joj ponavljaju da su i sami bili, ali da su i sada žrtve. Na žrtvi je da se što duže i što više koristi time što je žrtva, da sve što radi, a prije svega ono što njoj donosi korist, a drugoj strani štetu, pravda time što je žrtva, duboko iznenađena, pa i povrijeđena ako neko posumnja u njeno pravo da radi i ono što je očigledno krivo. Žrtva ima pravo koje drugi nemaju. Dokle god je žrtva žrtva, druga strana je krivac, vrijedna svake osude, najprikladnija meta omraze, svih mogućih negativnih emocija. Onaj ko je od mene napravio žrtvu, uvijek će biti kriv što sa mnom i kod mene nešto nije u redu, što sam neuspješan, nevješt, ne baš mnogo mudar, politički kratkovid, što su "moji" nesložni, skloni lopovlucima svake vrste i ne baš mnogo prosvećeni."
Iz ove briljantne analize i onoga što čini bošnjačka strana jasno se vidi sadašnje stanje BiH. Gdje je izlaz? Opet prof. Kecmanović: "Temeljni uslov kakvog-takvog mira između etnonacionalnih grupa, koje su slučaj i istorija odredili da žive jedni pored drugih, je da prestanu da sebe posmatraju samo kao žrtvu. Ne govorim ni o praštanju ni o zaboravu, nego o potrebi da svaka strana počne da se navikava na to da nije samo ona žrtva."
Da još jednom pomenemo Izetbegovića, koji se, shvatajući da se previše otkrio, ispravlja: "Mi ne tražimo ništa drugo nego ono što imamo zagarantirano u Dejtonskom mirovnom sporazumu i Ustavu BiH." Ako je tako, onda i nema nikakvih problema, jer je to i politički stav Republike Srpske. Za početak, bošnjački politički i drugi predstavnici mogli bi da konačno prihvate Dejtonski sporazum, koji je BiH definisao kao složenu državu federalnog tipa, i potvrde neupitan status Republike Srpske. Uz poštovanje Dejtonskog sporazuma i ustavne strukture BiH, Republika Srpska ima još jedan prioritet - evroatlantske integracije. Sada će sarajevska čaršija opet graknuti: To ne može, jer to pravo pripada samo državi BiH. Zanemaruje se da ostvarenje tog puta pripada i pojedincima i zajednicama koje to istinski žele, uz poštovanje identiteta i kolektiviteta u svojoj zemlji, a pogotovo njenog ustavnog uređenja. Kako i kada će se to ostvariti zavisi ponajviše od odgovornosti bošnjačke strane. Ako toga nema, onda će prednost biti na strani ekonomskog razvoja. Zato će Republika Srpska bez obzira na podmetanje, opstrukcije, svojatanje cijele BiH, antidejtonsko ponašanje bošnjačkih struktura, nastaviti s očiglednom nastavom. Na to ima pravo i dovoljan stepen ustavne samostalnosti po međunarodnom ugovoru koji se zove Dejtonski sporazum.