Tenkovi su ponovo u sarajevskom naselju Vraca. Patriote iz dobro obezbijeđenih kabineta opet poručuju da su spremni braniti Bosnu. Građani neopkoljenog Sarajeva ponovo sami sebe masakriraju i ubijaju. Najavljen je nastavak borbe za Bosnu i Hercegovinu. Obećana je i odbrana svete i pravedne srpske stvari.
Sve ove poruke sručile su se na život običnih smrtnika u BiH na dan obilježavanja 18 godina od održavanja referenduma na kojem je izglasana nezavisnost ove zemlje.
Ništa ovdje ne može proteći bez poziva za dešavanjem naroda i bez pokliča koji bude instinkt za traženjem skloništa. Utočište niko ne nudi zato što ono nije potrebno "borcima" u brojnim kabinetima. Oni su jedini sigurni jer su oni ti koji doziraju koliko će daleko dosegnuti njihove političke izjave o obračunu s neprijateljima. Ko god se sjeća koliko su političke elite bile odgovorne u doziranju svojih izjava prije 18 i kusur godina, s pravom sada strahuje za svoj i za život svoje porodice.
Sve ono što je uslijedlio nakon ovog 1. marta pokazuje da bi se mogle obistiniti ocjene inostranih diplomata koji su nakon završetka svojih postratnih misija u BiH upozoravali da ovdje rat može ponovo izbiti svakog trenutka.
Najprije je Dan nezavisnosti, praznik samo u dijelu zemlje, proslavljen zaključavanjem sale državnog parlameta za one što su htjeli obilježiti ovaj datum. Potom je u tu salu slavljenički provaljeno. Po običaju, iz dva dijela države pozvani i nepozvani osudiše; jedni sramne uvrede na račun države i njene nezavisnosti, drugi vandalski upad u bh. parlament. Nisu uspjeli ni završiti svoje izjave o "pogubnosti ovih događaja za odnose u zemlji", a iz Londona nam taj dan stiže vijest o hapšenju ratnog člana Predsjedništva BiH Ejupa Ganića.
Njegovo pritvaranje po zahtjevu Srbije koja ga tereti za ratni zločin u Sarajevu političari iz RS dočekali su kao razlog zbog kojeg i oni konačno mogu slaviti 1. mart. Bošnjački političari gotovo orkestrirano padaju u trans od žali za Ganićem i najavljuju osnivanje patriotskog fronta koji će se suprotstaviti ovom udaru na državu i novoj agresiji Beograda.
Upozoravaju prvi u Bošnjaka da Ganićeva sudbina čeka sve građane BiH ako se ne pruži otpor zločinačkom pohodu Srbije. Ne boje se, kažu, kao što se "nisu bojali ni '92. kad su tenkovi bili na Vracama". Ne kažu, doduše, da te tenkove nisu zaustavljali oni nego golobradi mladići od kojih većina danas nije među živima, a oni što su preživjeli samo su objekat političkih manipulacija u periodima kada treba pridobiti njihove glasove na izborima.
No, taj dio istorije liderima je ireleventan i upitan baš kao što je i nekadašnji predsjednik RS Radovan Karadžić nastojao pokazati prvog dana svoje odbrane na suđeju u Hagu, nezgodne li slučajnosti, baš na Dan nezavisnosti.
Karadžić je svojom tiradom sve moguće i nemoguće relativizirao i doveo u pitanje. Tako su sarajevski vrtići i bolnice granatirani kao odgovor na minobacačke i tenkovske granate koje su na brda slate iz ovih objekata. U ubijanju Sarajlija artiljercima i snajperistima Vojske RS pomagale su jedinice Armije RBiH, a kada je falilo leševa, postavljali su lutke. Hrane, vode i struje nije bilo, ali je zato, po Karadžićevoj priči, očito cvjetala proizvodnja lutaka. Zato i tvrdi da u Hagu neće braniti sebe od optužbi za ratne zločine, nego će braniti pravednu i svetu sprsku stvar. Karadžićevo viđenje ratne prošlosti došlo je kao kap u ionako prepunu čašu. Histerija i panika zbog Ganićevog hapšenja neidržive su i bez "prosvjetiteljskih" poruka iz haške sudnice. Ne nazire se kraj pozivima na otpor i zbijanje redova.
Gdje u svemu ovome nestadoše obećanja o trajnom miru? Spominjani su i tolerancija i suživot?! Je li ovo taj javno obećavani prosperitet dejtonske Bosne i Herecegovine?! Šta bi sa zakletvama o stremljenju ka evropskim standardima i garancijama o zaštiti svih ljudskih prava, među kojima je neprikosnoveno pravo na život?! A pravna država? Očito još nije došao onaj ponedjeljak koji će nam takvu državu donijeti.
Pravdu niko ni ne spominje, a trebali bi mnogi, glavni državni tužilac Milorad Barašin prije svih. Neshvatljivo je da njegovu ulogu u slučaju "Ganić" zanemaruju svi, najviše oni što prednjače u izjavama o prijeko potrebnoj odbrani države. Da je kojim slučajem Tužilaštvo BiH, na čijem čelu je Barašin, uradilo svoj posao i do kraja istražilo napad na kolonu JNA u Dobrovoljačkoj ulici u Sarajevu, pravosuđe Srbije ne bi imalo argumenata da se bavi ovim zločinom i raspisuje potjernice za bh. državljanima. Da su nekim čudom Tužilaštvo i Sud BiH stavili tačku na ovaj događaj, ne bismo slušali prepucavanja da uopšte ni nije bilo zločina ili da je u Dobrovoljačkoj bez razloga strijeljano više od 50 vojnika JNA. Sve je istina i sve je laž jer nadležni za utvrđivaje činjenica imaju važnijeg posla. Tužioci su zauzeti seminarima i edukacijama, a sve zbog reforme koja će nam garantovati nezavisnot pravosuđa. Zato su njihove nezavisne "istrage još u toku". Istrage traju li traju, a dok je tako, svi mogu biti krivci i svi mogu biti žrtve i niko za zlodjela odgovarati neće.