U Preporukama sa Trećeg sastanka "Strukturalnog dijaloga o pravosuđu" (Mostar, 5-6. juli 2012) pozdravlja se povećanje broja prenesenih predmeta ratnih zločina iz državne nadležnosti u nadležnost entiteta i Brčko distrikta i "traži od nadležnih organa na svim nivoima da obezbijede finansijske i kadrovske resurse za adekvatno i blagovremeno procesuiranje...".
Za ovakvu birokratsku preporuku nije bio potreban nikakav dijalog. Svaki razgovor o bilo kakvom problemu u ovoj zemlji počinje i završava sa pričom da treba zaposliti još više ljudi i iz budžeta uzeti još više novca. Takav pristup je daleko od svake strategije.
Ustupanje predmeta ratnih zločina entitetskom pravosuđu završiće se bez rezultata kao što se završila i priča sa državnom strategijom. Šetanje predmeta od jednih do drugih je fingiranje da se nešto radi, a u suštini je prosto gubljenje vremena. Za novi strateški pristup bilo je neophodno analizirati: zašto državna strategija nije dala rezultate, na koji način su tužilaštva do sada pristupala izboru slučajeva, koliko su vremena trošila na istrage, koliko su trajala suđenja i na koji način je korišteno vrijeme u sudnici. Tek na osnovu takve analize bilo bi moguće zahvatiti problem u njegovoj cjelini i osmisliti novi strateški pristup. Priča o broju predmeta, nedostatku sudnica i malom broju tužilaca i sudija je beskorisna birokratska priča. Ova zemlja nema ni novca ni ljudskih resursa za rješavanje problema koji se predstavljaju statističkim brojkama. Zbog toga treba tražiti najbolja rješenja u okvirima sistema koji je uspostavljen kao rezultat provedene reforme. Ovo je trebalo biti ključno pitanje i u procesu strukturalnog dijaloga. Da se išlo tom logikom, preporuka strukturalnog dijaloga bi zahtijevala od VSTS da koordinira i nadzire izradu internih strategija za procesuiranje ratnih zločina prema kriterijima koji su definisani u državnoj strategiji za sva tužilaštva u BiH. A toga u tužilačkom sistemu nema!
Izostanak rezultata u sprovođenju Strategije je rezultat nesposobnost međunarodnih tužilaca koji su rukovodili Odjelom za ratne zločine u Tužilaštvu BiH da definišu i razviju interne strategije i politike procesuiranja ratnih zločina (pojam "politika" u ovom kontekstu treba shvatiti kao sposobnost da se pristup procesuiranju uskladi sa interesima pravde i ciljevima pomirenja u društvu). U nedostatku znanja i jasne vizije, oni su od "malih" zločina pravili velike slučajeve. Vodili su maratonske istrage, pisali opširne optužnice, izvodili na sud stotine svjedoka... Rezultat takvog pristupa bila su suđenja bez velikih krivaca i veliki procesi bez velikih zločina. Tako je u startu došlo do pogrešnog pristupa koji je u velikoj mjeri diskreditovao i Tužilaštvo i Sud BiH.
Iako je Strategija imala za cilj da ove probleme otkloni, novi pristup istragama u većini slučajeva nije slijedio ciljeve Strategije. Tužilačke istrage su i dalje obuhvatale počinioce koji nemaju poseban vojni, civilni ili policijski značaj. Uz pogrešan pristup otvaranju istraga išao je potpuno komotan odnos prema planiranju istraga i samog suđenja. Istrage su u nekim slučajevima (koji po značaju nisu ni trebali biti na Sudu BiH!) trajale godinama. Sa istragama se išlo preširoko, gomilani su dokazi i traćeno je dragocjeno vrijeme. Bilo je tužilaca koji nisu imali napisanu nijednu optužnicu za godinu dana. Komotan odnos pravdan je pričom o složenim istragama i velikom broju svjedoka. Sa takvim argumentima je moguće raditi godinama bez rezultata. Da li je to strateški cilj? Očigledno, nije! Čini se da je danas strateško pitanje kako ubrzati suđenja za ratne zločine, a ne samo koliko predmeta prenijeti entitetskim sudovima?
Ako se ovakav strateški pristup prihvati, onda je jasno da se tužilački pristup istragama mora radikalno promijeniti. Tužilaštvo BiH mora da ubrza istrage i optužnice svede na ključne zločine i najuži krug najodgovornijih. Zašto optužnica mora imati na desetine tačaka i stotine svjedoka kojima se ponekad dokazuju opštepoznate i nebitne činjenice? Zašto se u jednom slučaju masovnog zločina obuhvati samo dio odgovornih (ali ne i najodgovornijih!) i na njih troše godine suđenja kada su sa istim dokazima mogli biti obuhvaćeni svi koji su najodgovorniji za isti događaj? Sa pogrešnim pristupom isti svjedoci će defilovati kroz Tužilaštvo i Sud u više predmeta još deset godina i na isti događaj će se beskonačno trošiti novac i tužilački i sudski resursi. Dakle, nova strategija Tužilaštva mora biti jasno fokusirana na najteže zločine i obuhvatiti sve koji su u lancu najodgovornijih, a koji zbog svog značaja u civilnoj, vojnoj i policijskoj strukturi treba da budu procesuirani pred Sudom BiH. Sve ostalo treba da bude predmet procesuiranja pred lokalnim sudovima. Sa takvim pristupom pravda može biti vidljiva, a rezultati Strategije ostvarivi.
Drugi problem leži u samom procesu suđenja. Sudije su zbog procesnog zakona (a često i prostom inercijom) prihvatile pasivnu ulogu u suđenju i prepustile tužiocima da upravljaju postupkom izvođenja tužilačkih dokaza. Tako je uspostavljena praksa da tužilac planira vrijeme za izvođenje svojih dokaza, on odlučuje o broju i vrsti dokaza koje namjerava uvesti u slučaj, on planira broj svjedoka i vrstu i obim vještačenja, itd. Pozivanje ogromnog broja svjedoka za sve i svašta oteže dokazivanje tako da suđenja za ratne zločine, i u slučajevima koji ponekad nemaju posebnu težinu, traju nedopustivo dugo (suđenje u bugojanskom slučaju trajalo je tri i po godine!). Ako se ima u vidu i trajanje postupka po žalbi, prosjek suđenja za ratne zločine vjerovatno traje preko pet godina. Dužina suđenja se direktno odražava na troškove suđenja, prije svega troškove odbrana po službenoj dužnosti, a na kraju i na troškove naknade štete u slučaju oslobađajućih presuda.
Za izlaz iz ovakve situacije Sudu bi trebalo dati aktivniju ulogu u planiranju suđenja, uključujući i pravo da od tužioca zatraži skraćivanje optužnice ukoliko ona ide za utvrđivanjem činjenica koje nisu od ključnog značaja za strateški pristup predmetu, kao i da mu ograniči vrijeme za izvođenje pojedinih dokaza, zavisno od njihovog značaja za utvrđivanje činjenica. Jedino bi na taj način bilo moguće ubrzati procesuiranje kako bi se ostvarili ciljevi Strategije. U tom pravcu treba razmotriti da li su neophodne izmjene procesnog zakona.
(Autor je sudija Suda BiH)