Bosna i Hercegovina je visokopozicionirana na 3-5. mjestu u Evropi! Ali, nažalost, kada je gubljenje stanovništva u pitanju. Zemlja je izgubila 1,2 miliona stanovnika, a po nekim procjenama i 1,8 miliona, u periodu 1990-2023. (Uz BiH u ovom neslavnom vrhu još su Moldavija, Gruzija, Letonija i Ukrajina.)
Nije samo nizak natalitet razlog depopulacije, niti rat devedesetih, već su to i migracije, a posebno izražene nakon 2007. godine. Ljudi odlaze jer se ovdje teško žive, jer više ne žele biti diskriminisani, jer im je previše nacionalizma, ne žele nesigurnost i stalne tenzije, priče o novim sukobima.
Dosta im je kriminala i korupcije i marginalizacije, dok napreduju isključivo podobni. Odlaze danas svi, i visokoobrazovani, ali i oni sa znatno manjim obrazovanjem, jer žele da u miru i prosperitetu svijaju svoje porodično gnijezdo. I za sada se ne vidi svjetlo na kraju tunela kad je gubitak stanovništva u pitanju.
Ni ostale zemlje iz našeg okruženja nisu u puno boljoj situaciji. U istom periodu, 1990-2023, Hrvatska je izgubila 19% stanovnika, Srbija (bez Kosova) 14%, na Kosovu je identična, ako ne i gora situacija, a Makedonija je izgubila 11% svoje populacije.
Sa druge strane, Slovenija se uvećala za 6%, vrlo često upravo onih koji se prezivaju na -ić. Što takođe ne čudi.
Iako će vam neki, pred ovim demografskim kolapsom, bacati prašinu u oči pričama da je oduvijek tako bilo i da nije baš sve tako crno, jer će nam stići migranti iz Afrike i Azije, vrijedi se podsjetiti nekih ranijih vremena i drugačijih tendencija. Srbija u doba Obrenovića mogla bi nam poslužiti kao primjer.
Obrenovićevska tek oslobođena Srbija, još siromašna, ruralna zemlja, krupnim koracima grabila je ka Evropi. Obrenovići, ne samo Miloš, bili su odlični diplomati, poznati po promišljanju i političkoj mudrosti. Gradili su zemlju, njene državne institucije, kao i školstvo. Znajući da je Bugarska ruski igrač, oslanjali su se na Austrougarsku i Njemačku, što će im naročito zamjeriti ekstremno desna opcija u Srbiji. A baš iz ovih evropskih država, nerijetko su dolazili visoko obrazovani kadrovi, doktori, inženjeri, industrijalci i u Srbiji, gladnoj stručnjaka, gledali obećanu zemlju, u kojoj će ostvariti svoju punu afirmaciju i prosperitet. Prisjetimo se nakratko nekih od njih:
Franjo Ribnikar porijeklom iz sela Senično u Sloveniji, školovao se za ljekara, službovao po Monarhiji, na Baniji se oženio Milicom Srnić, te se 1869. doselio u Srbiju. Najprije ima službu u Trsteniku i Vrnjačkoj banji, potom u Svilajncu i Jagodini, da bi se na kraju skrasio u Beogradu. Imao je tri sina, a najstariji sin Vladislav, osnivač je sada najstarijeg dnevnog lista na Balkanu, čuvene Politike!
Rihard Lang, njemački inženjer, došao je u Srbiju da gradi željeznicu. Tu je srce podario Stevki, zbog nje prešao u pravoslavlje i uzeo ime Radmilo. Njegovi potomci po njemu će nositi prezime Radmilović, a njegov unuk, Zoran Radmilović, jedan je od najvećih srpskih i jugoslovenskih glumaca.
Josip (Josif) Pančić rođen je u Ugrini, kraj Bribira. Bio je poznati ljekar. Nakon dolaska u Srbiju, žrtvovao se tokom nekoliko epidemija. A ostao je upamćen kao još poznatiji botaničar i prvi predsjednik Srpske kraljevske akademije (današnji SANU).
Đorđe Vajfert (njem. Georg Weifert) rođen je u Pančevu 1850. godine. Ovaj čuveni industrijalac, veliki dobrotvor i kasniji guverner Narodne banke, doselio se u Srbiju 1872...
Ipak, ovo nije priča ni o jednom od njih, već o jednom nama u BiH manje poznatom industrijalcu, ali jednom od najznačajnijih Čačana, priča o Ferdinandu Krenu i njegovoj porodici.
Kada smo Maja i ja proteklog mjeseca boravili u Čačku, imali smo brojne susrete sa našim tamošnjim prijateljima, među kojima i sa poznatim aforističarem Željkom Markovićem, rođenim Fočakom, koji od kasnih osamdesetih godina prošlog vijeka živi u Čačku, kao i sa poznatim čačanskim novinarima Stojanom Markovićem i Nebojšom Jovanovićem. I sa jednim i sa drugim pili smo kafu u hotelu "Beograd". Razgovaralo se o satiri i trenutnom mjestu satire u društvu, kao i o suptilnoj cenzuri kojoj je ona najkvalitetnija satira nerijetko izložena. Razgovaralo se i o stanju medija, posebno lokalnih - nezavisnih ili onih koji ne misle isto kao prorežimska glasila.
Onda su se teme mijenjale, pa se u jednom trenutku stiglo i do samog hotela "Beograd". Rekoše mi da je hotel prije Drugog svjetskog rata nosio ime hotel "Kren", po svom naručiocu, industrijalcu Stevanu Krenu, sinu pomenutog Ferdinanda Krena. (Inače, Majina nastavnica srpskog jezika u osnovnoj školi, prof. Ljubica Buba Spasić, bila je Ferdinandova praunuka.)
Hotel je građen između 1898. i 1899, a svečano je otvoren 1. januara 1900. Rađen je po projektu bečkog arhitekte Paula Branga. (Hotel je restaurisan i nadograđen u periodu 1973-1975. od strane arhitekte Mihajla Mitrovića.) Hotel "Beograd" najstariji je aktivni hotel u Srbiji i prvi poznati primjer upliva secesije u srpsku arhitekturu!
Po svom arhitektonskom programu, hotel "Kren" je jednospratna ugaona građevina. Struktura njegovog unutrašnjeg prostora zasnovana je na klasicističkim arhitektonskim postulatima, sa secesijskim dekorativnim slojem. Ugaoni dio istaknut je balkonom i uzvišenim dijelom krova. U prizemlju su dvije velike sale, a iz te druge, banket sale, izlazi se na terasu hotela, sa koje vam se pruža pogled na rimske terme, odnosno arheološko nalazište iz kasnoantičkog perioda, o čemu smo vam pisali prije nekoliko mjeseci. Na spratu su sobe. Prizemlje je raščlanjeno nizom prozora nadvišenih arkadama i urađeno u stilu neorenesanse i prilagođeno secesijskoj obradi sprata.
Dogradnja i restauracija hotela bila je uslovljena potrebama savremenog ugostiteljstva, ali je očuvan primarni karakter hotela.
Ferdinand Kren i njegov sin Stevan, pored hotela, podarili su Čačku još mnogo toga vrijednog. Ali, krenimo redom.
Ferdinand je bio njemačkog porijekla. Rođen je u Rumi 1826. godine. Porodica inače potiče iz Ulma, u Bavarskoj. Završio je pinterski (kačarski) zanat i sa bratom Jakovom prešao u Srbiju, u prvom talasu dolaska stranaca, te se nastanio u Čačku 1849. (Postojala je dilema između odlaska u Ameriku ili Srbiju, a Kren je izabrao Srbiju.) Čačak je poznat po svojim šljivama i kvalitetnoj rakiji, pa je za mladog pintera bilo posla. Samo godinu dana kasnije, otvorio je i pivaru ("Pivara Ferdinand Kren", a od 1887, u nazivu će dobiti dodatak „i sin“) i počeo proizvodnju po austrijskoj recepturi. Pored piva, proizvodio je i konjak.
Bavio se i trgovinom, uspostavio je veze sa lokanim trgovcima, ali i sa trgovcima iz Turske i Austrougarske. Kupovao je zemlju, jeftiniju, uz plavnu Moravu, ali znao je da će zemlja imati mnogo veću vrijednost kada se isuši. Zarađeni novac uvijek iznova je ulagao i njegovo imanje neprekidno je raslo. Čak je i vojska uzimala u rentu njegove objekte za svoje potrebe.
Kao građevinski preduzimač, izgradio je neke od najvažnijih objekata u Čačku: zgradu Okružnog načelstva (današnji arhiv), Okružnog suda, Realne gimnazije, osnovne škole...
Osnovao je i pomagao gradski fond za pomoć siromašnim učenicima, pokrenuo inicijativu za podizanje spomenika Tanasku Rajiću. Pomagao je čačansku crkvu i manastire. (1864. dobio je srpsko državljanstvo i prihvatio pravoslavnu vjeru.) Učestvovao je u srpsko-turskim ratovima 1876-1878, nakon čega je i odlikovan. Osnovao je i konjički klub u Čačku, pomagao izgradnju Vrnjačke banje.
Već 1885. Kren gradi nove objekte pivare, pokreće parnu pivaru, tada jednu od najmodernijih u Srbiji, a u krugu pivare, iste godine izgradio je i svoju kuću. Ne treba da čudi da je zvuk prvog klavira u Čačku dopirao upravo iz te kuće. A upravo oko njihovog imanja, gradio se urbani Čačak, kao jedna od najljepših varoši ovog dijela Srbije.
Ferdinand je preminuo 1894. u Čačku, sahranjen je u porodičnoj kapeli na čačanskom groblju. Sin Stevan nastavio je porodični posao i dalje ga razvijao, tako da je u njegovom periodu nastao i čuveni hotel "Kren", po ideji njegovog oca Ferdinanda.
O Ferdinandu Krenu i njegovim nasljednicima mogao bi se napisati cijeli roman, što nije cilj ovog teksta, ali vam zato preporučujemo knjigu "Porodica Kren začetnik industrije u Čačku", koju je 2008. objavila Marija Bokarev, unuka Stevana Krena.
Nakon Drugog svjetskog rata, u najvećoj mjeri, imovina Krenovih je nacionalizovana. Pivara je vremenom došla u vlasništvo BIP-a, izgrađena je nova zgrada na novoj lokaciji, ali je i ona postepeno zapuštena i napuštena, tako da je proizvodnja piva i slada u Čačku zamrla 2012, nakon162 godina proizvodnje. (BIP je inače na svom logotipu upravo koristio 1850. kao godinu svog začetka proizvodnje piva.) Zgrade Krenovog imanja odavno su porušene, a na tom dijelu nikla je novogradnja. Zgrade su, nažalost, nikle i na prostoru nekadašnje Krenove bašte, koje se sa sjetom prisjeća i moja supruga, kao i mnogi drugi Čačani.
O Krenovima danas u Čačku svjedoči tek nekoliko predmeta u muzeju, kao i hotel "Beograd", čiji sadašnji vlasnik, nakon privatizacije, je firma "Autočačak". I jedna mala ulica, "Krenov prolaz", nedaleko od hotela, na mjestu gdje je bio ulaz na imanje ove srpske porodice, koja je mnogo zadužila svoj grad, a danas je nepravedno zapostavljena, gotovo zaboravljena.