Prije nešto više od dvije godine, tokom mojih ranijih dolazaka u Čačak, Maja me je povela u obilazak Ovčar banje, malog dragulja smještenog u Ovčarsko-kablarskoj klisuri, udaljenog petnaestak kilometara od Čačka, o čemu sam tada i pisao u svojoj kolumni.
Tom prilikom za oko mi je zapao spomenik književniku Branku V. Radičeviću, ispred istoimene biblioteke. U prvi mah, pomislio sam da se radi o postamentu sa kog je odnesena bista, jer sam znao njegovu partizansku i komunističku prošlost, pa sam bio u zabludi da mu se desilo baš kako je pjevao jedan drugi Čačanin, Bora Čorba, "sa seoskog trga sklonjena je bista, bačena je negde, nema komunista".
Onda sam shvatio da je na malom trgu ispred biblioteke velikom književniku postavljen spomenik, a ne bista, i da je urađen u maniru spomenika krajputaša, kakvih ima dosta u ovom dijelu Srbije i koje sam i sam kasnije viđao. Spomenik ima takav izgled s razlogom, ali o tome nešto kasnije.
Supruga Maja i ja ovog Božića uputili smo se iz Banjaluke da praznik provedemo sa Majinom mamom, ali i da obiđemo neka od poznatih mjesta iz okoline Čačka. Snijeg i hladnoća ipak okovali su nas u stanu i kasnije na selu, tako da smo putešestvije van Čačka ostavili za ljepše vrijeme.
Imali smo snježni, kićani Božić kod mame Rade na selu, u pravom zimskom ambijentu podno Kablara, uz pucketanje vatre u šporetu koja grije i tijelo i dušu, a gdje sam u česnici našao paricu (!), ali slatkiše i orahe, uz pijukanje u slami ispod stola.
Stigli smo ipak obići nekoliko značajnih izložbi i imati bitne susrete sa ljudima iz čačanskih medija.
U Gradskoj biblioteci "Vladislav Petković Dis", smještenoj u predivnoj zgradi nekadašnjeg Doma JNA, u namjenskom dijelu prostora Muzeja poezije, postavljena je izložba "Čudotvorne reči", posvećena stvaralaštvu za djecu Branka V. Radičevića, a povodom stogodišnjice njegovog rođenja. Pisac je rođen 14. maja 1925, a izložba je otvorena decembra prošle godine i trajaće sve do februara ove. Autor postavke je pjesnikinja Olivera Nedeljković.
Branko je rođen kao šesto dijete, u čačanskoj građanskoj porodici, od oca Velimira, solunskog borca, i majke Kosare, kojoj je pjesnik posvetio svoje najljepše stihove. Zbirka "Pesme o majci" jedno je od njegovih najznačajnijih djela.
Branko je pohađao čačansku Gimnaziju i iz nje dvaput bio izbačen. Prvi put zbog nestašluka, a drugi zbog njegovog odlaska u partizane, gdje je bio kurir čuvenog Ratka Mitrovića. Tada mu je zabranjeno dalje školovanje u Srbiji, a nakon hapšenja odveden je u logor za prevaspitavanje omladine u Smederevskoj Palanci. Razbolio se i jedva je preživio svoje "prevaspitavanje", a kako je kasnije svjedočio, isto ime i prezime sa velikim srpskim romantičarskim pjesnikom, nekoliko puta mu je tokom rata spasilo život, jer "nije lako ubiti Branka Radičevića". U ratu je zbog toga i dobio nadimak Pesnik, a kasnije će svoj nadimak u potpunosti opravdati.
Nakon rata, Branko rano počinje objavljivati svoje pjesme u časopisima, radi u redakciji čačanskog "Slobodnog glasa", a sa 20 godina izlazi mu prva zbirka poezije, koja će, nažalost, biti dočekana na nož i zbog koje će imati velike neprijatnosti te biti prisiljen da napusti Čačak.
Odlazi u Sarajevo i, kako je kasnije sam svjedočio, Sarajevo postaje njegov književni zavičaj, jer u njemu, u inspirativnoj i boemskoj atmosferi sarajevskih kafana, drugujući sa Izetom Sarajlićem, Draganom Kulidžanom, Anđelkom Ristićem, Ahmetom Hromadžićem, Makom Dizdarom i drugim umjetnicima, ali i običnim ljudima, postaje pjesnik i pisac. Tu se i oženio, sa svojom izabranicom Malinom oformio je porodicu. Dobili su sina Radomira, koji je dobio ime po njegovom rano preminulom bratu i kćerku Kosaru, koja duguje ime svojoj baki. (Znatno kasnije, 1978. iz veze sa Nadom Despotović, novinarkom iz Čačka, dobiće i sina Rastka.)
Nakon gašenja lista "Šesti april", bio je prisiljen privremeno ostaviti porodicu u Sarajevu i preseliti se u Beograd. Stanovao je u ateljeu svog zeta, sestrinog supruga, slikara i književnika Zorana Petrovića. Tu gradi svoj slikoviti i upečatljivi pjesnički i prozni izraz, piše i brojne živopisne reportaže, proučava srpsko kulturno nasljeđe, ali i prevodi romsku poeziju. Romski jezik naučio je još u djetinjstvu drugujući sa mališanima romske nacionalnosti.
Godine 1961. publikuje monografiju "Plava linija života: srpski seoski spomenici i krajputaši". Upravo u proučavanju spomenika krajputaša, ostaviće svoj ogroman trag i zainteresovati javnost za ove neobične spomenike. Branko ostaje trajno upamćen u proučavanju ovih spomenika, ne samo zbog dvije obimne knjige, monografije, već i zbog samog naziva krajputaš, koji je u stvari njegova kovanica, vremenom opšteprihvaćena!
Radi kao novinar "Duge", kasnije će biti i njen urednik, studira pravo, a od avgusta 1965, u NIN-u je objavljivao antologiju srpskog pjesništva. Šezdesete i sedamdesete godine prošlog vijeka najplodnije su godine ovog književnika koji će nam ostaviti gotovo stotinu naslova, ogromno, impozantno djelo.
Pored književnog rada, poezije, proze, reportaža, kao i njegovog naučno-istraživačkog rada, posebno u proučavanju spomenika krajputaša, ali i uopšte kulturne baštine srpskog naroda, gdje nam je Branko pokazao kako se poštuje, čuva i voli svoje, ali lišeno svake ksenofobije, Radičević je bio i sportski radnik, dugogodišnji član Upravnog odbora i predsjednik Bokserskog kluba Crvena zvezda, pa i ne čude brojne nagrade i priznanja, o čemu svjedoči i ova izložba u čačanskoj biblioteci.
Ali ima i još nešto po čemu će Branko biti trajno upamćen i po čemu je zaslužio epitet "Najčačanskijeg Čačanina". Najprije, po tome što je, iako formalno Beograđanin, Branko od 1965, više vremena provodio u svojim Ovčar banji i Čačku, nego u prijestonici, jer je u zavičaju nalazio mir i inspiraciju. Zatim, što je inicirao da se velikom pjesniku, takođe Čačaninu, Vladislavu Petkoviću Disu u njegovom rodnom gradu podigne spomenik 1958. godine. Šest godina kasnije, zauzeo se za pokretanje sada čuvene pjesničke manifestacije "Disovo proleće". (Gradska biblioteka od 1998. godine, opet dobrim dijelom zaslugom Radičevića, nosi Disovo ime.) Takođe, Radičević je, što je sada relativno malo poznato, jedan od osnivača Dragačevskog sabora trubača u Guči, koji svake godine okuplja stotine hiljada gostiju iz cijelog svijeta.
Branko V. Radičević preminuo je u Beogradu 11. januara 2001. Njegovi sinovi Radomir i Rastko i unuk Branko Tepavac (Kosarin sin) poklonili su dvadeset godina kasnije čačanskoj biblioteci gotovo 4.000 knjiga iz Brankove lične biblioteke, kao i njegove brojne lične predmete. Time je stvoren legat ovog književnog velikana, čiji mali dio je činio i ovu izložbu.
Branko V. Radičević odužio se svom rodnom gradu i kraju na najbolji mogući način, ali u vremenu pred nama i grad Čačak trebalo bi da se odužiti svom velikanu, jer do dana današnjeg još mu u rodnom gradu nije podignut spomenik. Skoro sam čitao komentare da se u gradskoj kasi ne mogu pronaći pare za kulturu ili za spomenik Branku V. Radičeviću, ali da para ima za jelku od 30.000 evra (obična žičana jelka ili barem nešto što liči na nju), kao i 40.000 evra za nastup Ane Bekute na dočeku Nove godine po julijanskom kalendaru. (Što je bio jedan od razloga zvižduka i grudvanja na njenom koncertu u ovom gradu, o kome je brujao region.)
Inače, u Muzeju poezije čuvaju se brojne knjige i predmeti velikana Srpske književnosti, pa smo tako među njima vidjeli prevode na strane jezike knjiga Ive Andrića, narukvicu Desanke Maksimović, škotsku kapu Matije Bećkovića…
Sve to spontano nas je navelo na pomisao, Maju i mene, da jednog dana i sami darujemo našu kućnu biblioteku, sa oko 1.000 knjiga, među kojima ima i nekih veoma značajnih, rijetkih i vrijednih naslova, kao i neke naše značajne predmete, za legat ovoj biblioteci.