Političari veoma često govore kako djeluju u okviru realnog, kako je situacija realno takva i takva, pa se ne može ništa drugo učiniti. Realni odnos snaga ukazuje da se treba po tome ravnati.
Nekako mi naši političari previše koriste tu realnost i za rad i za nerad, mada naravno uvažavam da se tako treba postupati, ne može se glavom kroz zid. A opet u tom pragmatičnom djelovanju nedostaje mi malo ideala i vizija, valjda zato što nisam političar. A znano je da je politički zanat vještina mogućeg.Na nedavnoj sesiji `Kruga 99` Milorad Dodik je jasno i otvoreno kazao, kako samo on to umije, da je naša realnost da se svodi na nacionalno, da je građanska opcija još uvijek za njega u sferi iluzija, o čemu za sada i ne razmišlja. Pripomenuo je da intelektualci mogu da fantaziraju o čemu hoće, pa i o građanskoj državi, gdje je princip jedan čovjek jedan glas, ali on je realan političar i time neće da se opterećuje.
Tako je nekako govorio predsjednik Vlade RS, otvoreno iznoseći svoje stavove koji ga rukovode u njegovom političkom djelovanju. Ne sjećam se kada sam slušao nekog našeg političara da tako jasno i beskompromisno iznosi svoje stavove, o kojima se može polemisati, ali koje treba nedvojbeno uvažavati. Kao zagovornik građanskog društva, a ne pristalica po nacionalnosti podijeljenih ljudi, tu Dodikovu realnost teško svarujem. Malo mi tu treba vizije, malo više pogleda u budućnost, a ne puko prihvatanje današnjeg stanja stvari. Uostalom, političar mora da razmišlja o nekoj viziji budućih dana, zato i jeste na čelu kolone običnih građana.
Govorio je Dodik bez namjere da se dopadne prisutnima. Ne mogu da se složim s nekim njegovim mišljenjima, posebno u vezi s tim principom sagledavanja našeg života samo kroz nacionalno, ali ga izuzetno cijenim kao političku ličnost koja je direktna, gotovo fajterska, što mnogima smeta. Ne voli puk, pa tako i intelektualci, čuti nešto što im ne odgovara, iako bi dijalog s nekim ko iznosi drukčije stavove trebao biti sukus intelektualnog djelovanja. Znam nekoliko članova `Kruga 99` koji namjerno nisu htjeli doći na pomenutu sesiju, jer ne žele čuti Dodikovu priču koja se ne uklapa u njihovu doktrinu o našoj zemlji i ljudima.
I onda dolazimo do toga da Dodik u velikoj mjeri ima pravo kada govori o gledanju Sarajeva na Republiku Srpsku. I sam sam se znao u sebi ljutnuti na srpskog predsjednika Vlade što je tako grub prema Sarajevu, ali ako dobronamjeran čovjek hoće da bude pravoljubiv, može lako zaključiti da u tom Dodikovom stavu ima podosta istine. Može nekome da se ne sviđa postojanje Republike Srpske, ali u toj realnosti krajnje je upitno sve u tom entitetu gledati kroz crne naočale. Posebno ako pri tom nemaš nikakve naočale da vidiš mutnu situaciju Federacije BiH.
Vjerujem da se političari iz dva entiteta mnogo prijateljskije druže onda kada ih poslovi okupe oko jednog stola, bilo u nekom kabinetu ili restoranu, nego što nezavisni misleći ljudi ikako hoće da razgovaraju. Naravno, jedan broj javnih ličnosti iz Banjaluke i Sarajeva često razmjenjuje mišljenje, ali je to uzak krug i uvijek istih ljudi. Veoma je teško uspostaviti normalan odnos među ljudima različitih nacionalnosti i različitih svjetonazora, ako se ne želi upoznati i razgovarati s drugim.
Te javne ličnosti, u koje posebno ubrajam novinske komentatore, zaista neprestano iz Sarajeva detektiraju sve što je ružno u Republici Srpskoj i među tamošnjim političarima. Ima li išta što valja, ima li ikakva sitnica koju bi naši novinski komentatori mogli uočiti kod susjeda koja je za pohvalu? Ako tome dodamo priučene novinarke sa sarajevskih televizija, koje u startu nastupaju s arogancijom prema političarima iz RS, onda je jasno da se stvara javno mnjenje u Federaciji da je RS njen najveći neprijatelj. E, onda ide tuk na utuk.
Dodikovo gostovanja na `Krugu 99` je izuzetno značajno, posebno stoga što je kazao i ono što Sarajlije ne vole čuti. Ako su zaista pravi intelektualci, onda bi trebalo da preispitaju svoj animozitet prema Dodiku i njegovim. Što ne isključuje kritički odnos prema ovom političaru. Osnovno je pitanje: hoćemo li početi da se razumijevamo, ili ćemo nastaviti da se ne trpimo? Zapravo, hoćemo li pristati na realnost ili je početi mijenjati?