Ima jedna riječ kojom naši političari objašnjavaju poredak stvari, a posebno svoje neuspjehe. Oni kažu da je takva realnost, a onda prekrste ruke i čekaju kako će se ta realnost ponašati, hoće li ikako mrdnuti sama od sebe. Stvarnost čovjek mijenja svojim radom, svojim angažmanom, tražeći uvijek neka bolja rješenja. A naši političari doživljavaju stvarnost kao neki usud, pa se tu ništa ne može, samo treba čekati da se problem sam od sebe riješi.
U državnom parlamentu za više od pola godine donesen je samo jedan zakon. Šta su za to vrijeme parlamentarci radili, a s njima zajedno i Vijeće ministara? Dobijali su svoje plate, koje nimalo u ovim okolnostima nisu male, onda razne dodatke za skupštinske odbore i komisije, dnevnice za putovanja, naknadu za topli obrok, lovu za korištenje vlastitog automobila, naknadu i za korištenje mobitela. Uz to u onom domu na Marindvoru u restoranu su cijene jela i pića prava bagatela. Onda ministri na svim nivoima imaju određenu sumu koju koriste po svom diskrecionom pravu, pa udjeljuju neke parice kome im se svidi. To mi izgleda kao kod nekadašnjih careva i kraljeva, koji su u dobrom raspoloženju davali kesice dukata svojim izabranim podanicima.
Pa zašto bi onda naši političari pokušavali da otpetljaju razne zapetljancije, kada im niko neće isporučiti račun za nerad? A sve mogu opravdati da je tako sadašnje stanje realno. Uz to su naši političari sigurni da će ih ponovo izabrati njihovi sunarodnici, jer su ih dovoljno napumpali nacionalnim nabojem i sigurni su da se ta realnost s nacionalnom pričom dugo neće mijenjati.
U evropskim civiliziranim zemljama uglavnom se političari trude da stanovništvu ukazuju na tolerantnost među narodima i nacijama. A kod nas je suprotno, političari se iz petnih žila bore da svom poslušnom narodu usade što dublje saznanje da je njihova nacija nebeskog roda, te je ona konstanta za koju se jedino valja boriti. Realnost da su u BiH tri nacije koje su svaka za sebe i svaka protiv one dvije čini da se slabo šta može učiniti za boljitak svih.
U najznačajnijoj sporednoj stvari na svijetu, u fudbalu, kod nas se s mrtve tačke ne pomjeraju stvari, afere, skandali i divljanje na stadionima je naša realnost, pa se tu ništa ne može. A divljaštva sa tragičnim posljedicama nekada su u Engleskoj bila svakonedjeljna pojava. Onda je Margaret Tačer odlučila da tome stane u kraj. I danas su stadioni u toj zemlji najmirnije fudbalske utakmice, gdje se gotovo kao u teatru posmatraju vještine fudbalera. Nisu tamošnji huligani promijenili ćud, jer kad gostuju diljem Evrope iskazuju svoje mahnitanje, nego su mjere koje su poduzeli engleski političari djelovale da se iskorijene scene divljanja na stadionima. Što će reći, političari su ti koji mijenjaju realnost. Pa tako i realnost fudbalskih skandala.
Da bi se uredila država, koja želi da se priključi evropskim integracijama, mora se uvesti najobičniji civilizacijski red u svim oblastima života. Mito i korupcija su rak-rane našeg društva, a osim verbalne osude te pojave ništa se konkretno ne čini. Mediji i nevladine organizacije ukazuju na tu pošast, no političari su tu nemoćni, pošto je takva realnost. A zapravo to i odgovara našim vodećim ljudima, jer je svaki drugi u korupcijskom lancu. Treba se samo upitati kako se dobijaju poslovi, kako se kupuju zemljišta za izgradnju?
Ne znam koliko nam još vremena treba da se priključimo evropskoj zajednici, da koristimo neke njihove potencijale, kao i da nam iz evropske kase tutnu neku paru. Ali, znam da s ovakvim našim rukovodstvom neće ići lako, čini mi se neće ići nikako. Jednostavno se postavlja pitanje zašto bi se naši rukovodioci trudili da se približe Evropi, kada im je ovako odlično? Potpuno bi drugačije bilo kada bi se mijenjala ova realnost, pa bi izgubili današnje svoje pozicije. Zato svi ovi nedogovori veoma dobro odgovaraju našim vođama. Ovakvo stanje kakvo jeste, realno stanje, sasvim je u redu za našu gospodu na visokim položajima, a što se tiče raje, ona je davno, od početka rata, obrađena da se ne buni; jedino joj je dozvoljeno da brani svoje nacionalno dostojanstvo.
Realno stanje je dakle izlika da naši političari budu ukopani u svojim sadašnjim pozicijama, jer se boje promjena. Nema te sile koja će promijeniti stavove naših političara, jer im je jasno da s promjenama nema ni njih na vlasti. Pa zašto bi onda bili protiv sadašnjeg realnog stanja stvari?