Čudno se nešto dešava u BiH. Iako je nezahvalno komentarisati modnu osviještenost kod zajedničkih državnih činovnika, teško je ne primijetiti da su kao po direktivi većina njih nabavila crne kožne mantile. Istina, kraće od onih koji su bili u modi četrdeset osme godine prošlog vijeka u tadašnjoj zajedničkoj državi.
I kad se nađete u zgradi Predsjedništva BiH, na primjer, i kad vidite opasno tihe, hladnih pogleda, zabrinute činovnike u tim crnim mantilima kako lagano hodaju onim sumornim hodnicima uhvati vas nekakva nelagoda. Zapitate se šta li se to sprema. Možda su takvi zbog ove globalne finansijske krize, ko zna?
A opet, ako su nam činovnici tako zabrinuti zbog recesije koja je zahvatila svjetsku ekonomiju, a koji imaju stabilna i solidna primanja, kako li tek treba da se osjećamo mi koji nismo na državnoj kasi.
Izgleda da smo dobro popušili.
I to 372 miliona kutija cigareta u prvih osam mjeseci ove godine, ako su tačni podaci Keme Čauševića. A prema tim istim podacima Uprave za indirektno oporezivanje, u Federaciji BiH su više popušili nego u Republici Srpskoj.
Federalni ministar finansija zbog toga mjesecima nije rekao ništa optimistično, samo priča o bankrotu i crnim danima koji dolaze, ali ga niko ozbiljno nije doživljavao. A i recesiju smo, kaže Vjekoslav Bevanda, fasovali, samo nam je nema ko zvanično saopštiti.
E sad, po Bevandi, možda se i izvučemo ako se povećaju nameti na luksuzne proizvode poput cigareta, alkohola ili kafe. Tu bi stvarno trebalo da ga podrži i entitetski kolega Aleksandar Džombić. Pogotovo što se cigareta tiče.
Ne bi im teško bilo rasporediti još dodatnih oko 800 miliona KM ako bi svaku kutiju cigareta oporezovali sa po dodatne dvije marke. I svima dobro. BiH bi uhvatila evropski trend što se tiče cijena cigareta, pa ko hoće da puši, neka to i plati...
Ali, ima ova kriza i svojih pozitivnih strana. Eto, na primjer, niko nije ni znao da imamo toliko vrsnih ekonomskih eksperata. Pune ih novine svaki dan. Do ove krize novinari su mogli uhvatiti samo Rajka Tomaša, Antu Domazeta ili povremeno Damira Miljevića. I tačka.
Sad odjednom sve stručnjak do stručnjaka ko da su svi zanat ispekli na Vol Stritu. Svaki dan nude svoje stavove, mišljenja i analize od prognoza da nas čeka gladna godina, do stavova kako nas kriza neće ozbiljno ni zahvatiti već samo malo pročešljati budžet. Ili kako možemo imati ekonomsku krizu kad nemamo ni ekonomiju...
Istina je, međutim, da niko u svijetu sa sigurnošću ne može predvidjeti kako će se ova kriza uopšte dalje razvijati. E tu je veliki problem jer mi to možemo samo posmatrati...
Jedini koga ova ekonomska kriza uopšte i ne zanima je Haris Silajdžić. Njega zanima samo Republika Srpska. I sad su mu svi krivi što je ne može ukinuti.
Kažu upućeni da ga je bilo degutantno slušati kada je članove Upravnog odbora Savjeta za implementaciju mira u Briselu optužio da su izdali Bosnu i Hercegovinu, da su je ostavili u raljama genocidne velikosrpske politike. I šta sad? Ništa. S njim se stvarno ne može ništa uraditi.
A on to sam i priznaje. Opet, kažu upućeni, dolazila nedavno jedna grupa američkih biznismena kod Silajdžića da razgovaraju o ulaganjima u energetski sektor u Federaciji BiH. Nisu projekte ni počeli prezentovati, a Silajdžić im je rekao da im on baš ništa ne može pomoći.
"Ako to ne razvale ovi moji, oni Tihićevi će sigurno razvaliti", bio je iskren Silajdžić. I potpuno je u pravu. Ni sebi on više ne može pomoći.