Hronična pojava nerazvijenih društava je to da neće da se mijenjaju. Ona u stvari nisu nerazvijena. Već su prevaziđena. A nekad su bila mlada za udaju. Sada niti su mlada niti su za udaju. Tako smo i mi nekada bili za primjer sada niti smo mi mi niti smo primjer.
Najbolji primjer kroz šta sve prođe reforma i šta doživi na svojoj koži i koži svojih protagonista je reforma najprosperitetnijeg dijela društva. Reforma obrazovanja.
Najavljivana je bila kao spas našeg obrazovanja i kao šansa za budućnost. Iskreno, i danas mislim da jeste to bila. Krenula je kako i treba - spektakularno. Efikasno. Sa rezultatima. I kada je taj talas boljih rješenja zapljusnuo one kojima su namijenjeni, nastavni kadar, tu dolazi do obrta. Holivudskog, naravno.
Počinju popravke i korekcije. Počinje kohabitacija. Mijenjamo dijelove i stavljamo svoje dijelove. Samo što su naši dijelovi loši. I ne traju dugo.
I tako dolazimo u poziciju da niko nije edukovao naš nastavni kadar da sprovodi reformu. A ovdje kad govorite o reformi uvijek mislite na one tamo druge. Uvijek je onaj drugi profesor taj koji treba da se promijeni, jer sam ja, profesor, najbolji. I tako u krug, i dođemo u poziciju da više nemamo profesora u koje ćemo upirati prstom da treba da se mijenjaju. U nedostatku istih ulazimo u drugi krug trke. Tad ne valjaju studenti, neko mora da ne valja, a da to nisam ja i moji, pa onda idemo krugom. Kad je nestalo i studenata, onda smo krenuli po fakultetima. Anketno pitanje je da li treba da fakultet bude pravno lice ili ne? Kada se i u vezi s tim nismo složili, jer mi u stvari i ne želimo da se složimo, već želimo da teške odluke odlažemo i da branimo neodrživo stanje od vremena i zastare, onda smo shvatili da ta Bolonja i nije nešto dobra. Valjda je kvarna, zaudara. U stvari, niko i ne zna šta reforma nudi, ali svi znaju da ne valja.
Tada naša genijalnost dolazi do vrhunca. Tad uvijek iz rukava izvučemo onu našu staru dobru mašinu za putovanje u prošlost. Pošto kao društvo budućnost nećemo, sadašnjost je neodrživa, idemo, braćo natrag. Povlačenje kao '95. u septembru. Samo je problem što ta sprava za povratak nije sprava već laž. Ali laž daje utisak sprave tako što mi sad ubjeđujemo da je prije bilo fantastično, da je prošli zakon bolji, da je prije bilo bolje, normalnije, ljepše. I o tome razgovaramo i debatujemo. O tome pričamo. To je tema. Pojavljuju se sagovornici iz prošlog vijeka, koji su iz prošlog zakona izbacili studente. Napravili su univerzitet kojem nisu potrebni studenti. Sad pričaju kako je to dobro rješenje.
U stvari, stvari stoje ovako. Pravi se situacija lažnog haosa i nestabilnosti da bi bila izvršena drugačija preraspodjela zona uticaja. Recimo, ako kažemo hoćemo u Prijedor, a ovi drugi kažu hoćemo u Banjaluku onda logično naći ćemo se u Omarskoj? Ako hoćemo da je univerzitet pravno lice (donosi odluke (rektorat) i raspolaže novcem (UO univerziteta)), a opet hoćemo da su fakulteti pravna lica (donosi odluke (dekanat) i raspolaže novcem (dekanat)), kako onda napraviti kompromisno rješenje? Kako napraviti kompromisno rješenje posebno kada se zna da je donedavno bio sistem fakultet pravno lice. I gdje nas je doveo? Ideja i suština i jedina logika u tom prijedlogu novog rješenja (fakultet pravno lice) je lični interes. Ako progresivni kažu hoćemo reformu, a regresivni kažu nećemo, onda bi po toj logici trebalo da znači da imamo semi-reformu. Problem je što to ne postoji. To nije održivo. I to je zamka. E, sad, dosta sa obrazovanjem.
Još jedan mali osvrt na reforme iz dalje nam istorije.
Recimo 1969. godina. Jedan liberalan koncept. Komunistički liberali (CK Srbije) '68 - '72, predvođeni Markom Nikezićem i Latinkom Perović su vjesnici nečeg novog, nečeg što nam se odavno trebalo da desi. Reforma je podrazumijevala redefinisanje nacionalnog interesa i svih stavova u privredi i pravu. Društvena matrica blokade reforme je proradila. Mnogi autori (Mitrović, Gligorov, Čandanović, Perović) smatraju da se ova ideja ostvarila Jugoslavija se nikada ne bi raspala i da bismo danas bili daleko uspješniji. Ova ideja, kao i sve prije i poslije, bila je poražena. Nosioci ideje su nazivani tehnokratima, izdajnicima i slično. Princip je isti, sve su ostalo nijanse.
Matrica reforme, bilo čega, kod nas je sljedeća.
Baza je pojam koji definiše onaj dio društva koji loše živi, kojem je neophodno novo rješenje i koje po pravilu neće da se mijenja ni po koju cijenu. Njima je namijenjena reforma i oni je nikad neće. Pravac pružanja reformi ide odozgo ka dolje, ka bazi. Nikako obrnuto. Početak reforme izaziva kaskadnu reakciju koja se definiše kao mobilisanje društva u cilju rasturanja reforme. Rasturanje traje u više krugova ili ciklusa. Omiljeni metod je promjena dijelova reforme po principu staro za novo. Staro umjesto novog. Pravi se situacija lažnog haosa i nestabilnosti da bi bila izvršena drugačija preraspodjela zona uticaja. Sve to vodi ka pat situaciji između reformista i onih koji to nisu. Njih je po pravilu više. Pat poziciju prevazilazimo kompromisom koji je često gori od stanja koje je bilo prije reforme. Kompromis veoma često podrazumijeva i trajno iseljavanje protagonista reforme u treće zemlje.
Nakon 10-15 godina shvatimo da bi bilo bolje da smo reformu uradili na vrijeme, ali je kasno.
Uozbiljimo se. Krizna su vremena. Nema kuda nazad. Biće još teže. E, upravo zato je i pobjeda slađa.
Ova gore navedena matrica krije rješenje paradoksalnosti naših progresivnih snaga. Ako su krizna onda i poraz lakše pada...