Finansijsko tržište u BiH nalazi se pred još jednim turbulentnim periodom. Nakon davno okončane privatizacije i sređivanja stanja u bankarskom sektoru, ovih mjeseci se sprovodi završna faza reforme tržišta osiguranja koja bi trebala staviti tačku na eru haosa koja vlada u toj oblasti.
Dok su domaće vlasti i međunarodna zajednica zdušno i brzo poslije rata pokrenuli reformu bankarskog sektora, na takav potez u srodnom tržištu osiguranja morali smo čekati skoro deceniju. Banke su u međuvremenu postale najuređeniji dio naše ekonomije, dok je oblast osiguranja prepuštena na milost i nemilost privilegovanoj kasti koja i sada uživa plodove nekontrolisanog poslovanja.
Mnogi učesnici na tržištu osiguranja reći će da nisu zadovoljni ni načinom na koji se sprovodi postojeća reforma osiguranja. Jedni se žale na entitetski zakonski koncept koji, kako ocjenjuju, koči uspostavu jedinstvenog tržišta, pogotovo zbog komplikovane procedure koju društva iz jednog entiteta moraju proći ukoliko žele poslovanje proširiti u drugi entitet. Drugi, pak, ne vide svrhu reformi ako uspostavljene entitetske agencije za nadzor osiguranja dopuštaju da pojedine kuće uveliko rade po damping cijenama. Ta pojava je, bar u RS, toliko raširena da teško mogu zamisliti da postoji vozač koji još ne zna kod koga će platiti manje od propisane tarife.
Treći ukazuju da će primjena novih zakona biti mrtvo slovo na papiru ako je ne budu pratili podzakonski akti od kojih neki već uveliko kasne sa usvajanjem. Upravo me ova posljednja situacija neodoljivo podsjeća na novi zakon o bezbjednosti saobraćaja koji bez propratnih propisa sada zbunjuje koliko vozače toliko i policajce. Međutim, svjedoci smo da je, ipak, došlo do nekih pozitivnih pomaka. Zbog straha od visokih kazni, malo kojeg vozača na putu možemo vidjeti bez vezanog pojasa, odnosno automobil bez upaljenih kratkih svjetala.
Upravo to se može očekivati i od reforme osiguranja, koja bi uz sve svoje mane, ipak, trebala pridonijeti uređenju stanja kroz povećani zakonski cenzus potrebnog kapitala i solventnosti poslovanja. To će, već je izvjesno, dovesti do značajnog ukrupnjavanja tržišta, odnosno preuzimanja domaćih kuća od strane jače konkurencije iz regiona.
Beogradsko `Dunav osiguranje` već upravlja banjalučkim `Kosig Dunavom`, `Triglav` uskoro uzima `Krajina Kopaonik`, na tržište ulazi `Merkur`, širi se `Croatia osiguranje`, zalet hvata srbijanska (italijanska) `Delta`... Skoro da nema domaće kuće koja ne traži utočište pod skutima konkurencije iz okruženja u želji da izbjegne likvidaciju. Iako mala domaća društva crni scenario mogu preduprijediti i međusobnim spajanjem, to je, kako sad izgleda, teško očekivati, jer im provincijska načela ne dopuštaju da između sebe izaberu gazdu.
Kako god, ulaskom jačih društava postepeno bi se trebalo vraćati izgubljeno povjerenje građana u sektor osiguravanja koji se svakodnevno viđao kroz opstrukciju pri isplati šteta. Ako su banke s teretom neslavne prošlosti uspjele vratiti povjerenje građana (štednja u iznosu koji se mjeri milijardama maraka), onda pred osiguravajućim kućama ne bi trebao stajati tako težak zadatak.