Čovjek je zakoračio u novi svijet koji je sam stvorio i u kojemu prevladavaju kratkoročnost, nesigurnost i nepredvidivost. Pored toga, taj je svijet obilježen, kao i naše države, totalitarnim i nedemokratskim manirima. U nastavku ove sage o mogućnostima i potrebama rehabilitacije politike pozabavit ćemo se potrebom, da ne kažem nužnošću, da se oslobodimo svake fašizacije društva. Dati ću svoj doprinos ovoj raspravi iz pozicije kršćanina i teologa političkoga života.
Države s totalitarnim osobinama ili tendencijama pokazale su se vrlo vještima u manipuliranju vjerskim osjećajima vjernika, te su znale vrlo često, da ovako slobodno kažemo, namagarčiti Crkvu. Klasičan je primjer za to bio odnos Crkve prema Mussolinijevu fašizmu. Ideolozi fašizma vješto su upotrijebili katolištvo "kao tradicionalnu talijansku vjeru" da se preko nje uvuku u talijansko društvo. Nakon prilično žestokih sukoba između Crkve i pape s ujediniteljima Italije, Mussolini smiruje tenzije nakon uspona na vlast 1922. godine. Čak prihvaća Katoličku crkvu kao državnu vjeru na osobit način te u škole uvodi vjeronauk, u službene prostorije stavljaju se križevi, svećenstvo je u određenom privilegiranom položaju, crkvena visoka učilišta priznata su u okviru države i slično.
Kad su se fašisti konačno učvrstili, a upravo im je u tome naivno pomogla Crkva, isključivši npr. katoličke stranke iz pregovora, očitovalo se pravo Mussolinijevo lice: on je na svoj način počeo tumačiti ove sporazume, pokazujući da je fašistička država iznad svega. Tada se vidjelo da su npr. Croce i Gentile sa svojim neohegelijanizmom bili glavni inspiratori onog dijela fašističke ideologije "koji vjeri pravi komplimente radi nacije, a naciju uzdiže na stupanj božanstva".
A Mussolini je u parlamentu jasno dobacio katolicima: "Kakav mi to, dakle, odgoj svojatamo u punoj mjeri? (...) Da suvremeni svijet nije svijet divljih vukova, kakvim ga mi poznajemo (vukova pače i onda kad nose frak i cilindar), mi bismo se mogli odreći tog odgoja kojemu mi - jer nam je licemjerstvo odvratno - dajemo pravo ime: ratnički odgoj. Ne smijemo da se preplašimo te riječi. Taj je muževni i ratnički odgoj potreban Italiji, jer se vojničke kreposti talijanskog naroda već za dugih stoljeća nisu mogle da proslave. Poslije ratova Rimskog carstva, svjetski rat od 1915. do 1918. bio je prvi rat u kojem se talijanski narod borio i pobijedio ..."
Još je otvoreniji bio kad je izjavio: "Država ima pravo i dužnost da ne samo poučava narod već da ga i odgaja po načelima svoje posebne etike. U tom delikatnom problemu neće ona popustiti Crkvi ni za dlaku. Država je apsolutna svrha, koja potpuno apsorbira pojedinca."
O vjeri se zapravo mislilo ovo, kako je jednostavno rekao Gentile: "Tamo gdje još ne može ući filozofija, mora ući vjera sa svojim lakim i samovoljnim rješenjima; inače u tim mladim dušama nema nikakvog solidnog moralnog uvjerenja, nikakvog pravog osjećaja čovječnosti."
No, na što se na kraju sveo "moral" talijanskih fašista, izjavio je također jedan od njihovih ideologa Saitta: "Očevidno je da se moralnost mora identificirati s nacijom. Odatle naša praktična dužnost da unapređujemo, širimo i učinimo plodnim život te nacije. Mi se, naime, možemo nazivati samo toliko moralnima, koliko nastojimo da razvijemo svoju personalnost koja je istovjetna s nacijom".
Fašisti su upadali u crkvene ustanove i pljačkali ih, istaknuti katolici morali su bježati u inozemstvo, Katoličkoj akciji praktički se zavrnulo vratom... Tako se neoprez Crkve prema jednoj statolatriji gadno osvetio; bila je ponižena na perfidan način kao malo kada u povijesti.
Sklonosti hrvatskih državnih vlasti, posebno devedesetih, neprimjerenu veličanju države bile su više nego očite, što je čak donekle razumljivo iz kuta vladajuće grupe, odnosno HDZ-a. Katolička crkva u Hrvatskoj se takvoj statolatriji morala odlučno oduprijeti, a nije, jer se dogodilo da su se u oblikovanju kulta države (što je lako dokazati iz prijašnjih iskustava) pogazila sva kršćanska (i druga vjerska) načela o čovjeku, društvu, politici i državi.
Tako bi se i Bosna i Hercegovina, kao uistinu vjekovna težnja svih njenih ljudi, mogla izroditi u zajednicu nesretnih ljudi. Ili se već dogodilo?
Katolička crkva se često mogla pohvaliti da je odgajala državi čestite građene - kažemo "čestite" da izbjegnemo već potrošene riječi o "pokornom" ili "lojalnom" građaninu, odnosno podaniku - te će za hrvatsku demokraciju najviše učiniti ako se ne iznevjeri tom učenju. Što se točno u pravcu rehabilitacije politike ovdje može ili mora napomenuti? Čestiti građanin mora prije svega biti lišen svih božanstava ovdje na zemlji, mora, dakle, biti slobodan i od "boga-države", jer će se tek tada osjetiti suodgovornim za njezin istinski napredak.
Dvadeseto je stoljeće po svojim civilizacijskim (duhovnim, znanstvenim, kulturnim i tehničkim) dostignućima bilo veliko i u mnogo čemu neusporedivo s prethodnim stoljećima. No, bilo je to istodobno i jedno od najmračnijih razdoblja ljudske povijesti: ratovi, revolucije i totalitarni režimi - komunistički, fašistički i nacionalsocijalistički, te na našem području, etnonacionalistički s jakom komponentom religijske manipulacije -satrli su stotine milijuna ljudskih života.
Ti se procesi i pojave u nas (a o tome više u idućim nastavcima) iskazuju u nepravednim zakonima koji se donose u sprezi s interesnim skupinama, kao i u nepoštovanju osnovnih pravila civiliziranog međunarodnoga ponašanja.
(KRAJ)