U našim kućnim poštanskim sandučićima više ne nalazimo pisma, kao da se ljudi više ne znaju dopisivati. Prijatelji i rođaci ustuknuli su pred telefonom i Internetom, pa se čini da su mnogi zaboravili kako se pišu rečenice. Jedan dio populacije kao da više nije pismen, jer ne praktikuju pisanje običnih ljudskih rečenica. A nema više ni ljubavnih pisama. Tako u našim poštanskim sandučićima nalazimo samo račune i reklame.
To s reklamama postala je prava pošast. U stubištima zgrada stvaraju se smetljišta od bačenih reklamnih oglasa, što ih stanari odmah bacaju ne pročitavši šta se u njima propagira. Ali, gdje se god okrenemo, nailazimo na reklame, ovaj sadašnji svijet postao je polje posijano reklamama, gdje se uopšte teško snaći. Ulice naših gradova poplavljene su šarenim reklamama, sa zidova naših zgrada pozivaju nas da kupujemo određeni proizvod, baš kao da su nam džepovi puni para, pa ne znamo kako da ih se riješimo.
Velike pare troše se na reklame, a taj trošak se u krajnjoj instanci prevaljuje na kupca. Uvijek je bilo važno reklamirati se, informisati narod o svom proizvodu, ali ovolike propagande kao danas nije bilo. I ne radi se tu da se nudi pojedina roba, nego se sve više i ljudi reklamiraju. Pa tako ne upoznajemo čovjeka od krvi i mesa, sa svim vrlinama i nedostacima, nego smo suočeni s individuom koja se samoreklamira, koja govori o sebi samo u superlativima, zaboravljajući da je čovjekova vrlina i skromnost.
Tokom predizborne kampanje, a i svakodnevno, političari se hvale, kao roboti ponavljaju neke slogane, za koje oni smatraju da su veoma pametni. Rijetko možemo naići na našeg političara koji je ljudski razumljiv, uglavnom pričaju fraze s otuđenim rečenicama koje ništa ne znače. Važno je da se slikaju na televiziji i u novinama, da nas plaše njihove fotografije s uličnih zidova, jer treba da se u našu pamet urežu njihovi likovi. Osnovna osobina je da se dobro prodaju, a kao i u svakoj propagandi, nije važna istina.
Mnogo puta je rečeno da kada se laž ponovi stotinu puta, ona postaje istina. Pa koliko istine ima u reklamama? Ali se to više niko i ne pita, jer smo svi postali svjesni da reklama ne postoji da nas uči istini, nego da nam utrapi robu bez koje možemo sasvim dobro živjeti. Tako isto nam se naturaju političari bez kojih bismo živjeli mnogo bolje.
Da li naši političari osjećaju sramotu koliko lažu? Nikada nijedan nije izašao pred narod i iznio svoje vrline i mane, pa neka birači odluče koliko je iskren. Ali se ne traži iskrenost, nego samo hvalisanje o tome kako su on i njegova stranka najbolji, kojima drugi nisu ni do koljena. Zato imamo nevjerne glasače, koji nijednom političaru ne vjeruju.
A to hvalisanje je prešlo na mnoge druge ljude, pa otuda tako raširen nacionalizam. Normalno je da su ljudi privrženi svojoj naciji, ali nije normalno da o svom narodu govore samo u superlativu i nipodaštavaju sve druge. To ide dotle da hvalimo svoje kriminalce i zločince, a ne priznajemo nikoga poštenog u drugom narodu. Ovih dana je bila godišnjica ubistva ratnog monstruma Cace, pa su "Zelene beretke" došle na njegov grob da odaju počast svom "heroju", a onda su istog dana otišli i na groblje gdje su sahranjene žrtve, golobradi mladići u policijskim uniformama koje je Caco masakrirao. Tolika količina licemjerja može biti samo u pokvarenom umu, u pameti onih što reklamiraju jedino istinu bošnjačkog naroda. I na svim drugim stranama nalazimo grupe koje veličaju samo svoj narod, a da ne pomisle da su ljudi i oni u drugim narodima.
I dok god reklamiramo sebe i svoje, a zanemarujemo sve ono što dolazi od onih iz drugog tabora, sve dotle ćemo živjeti u obmani, nećemo biti ni pravedni, ni istiniti. Kada se ističu samo naše žrtve u ratu, a žrtve drugih ignorišu, onda je to reklamiranje koje je kontraproduktivno.
Potpuno razumijem Željka Kopanju i njegovo "otvoreno pismo" Miloradu Dodiku, u kojem ovom političaru prigovara da se okružio poltronima. Ali, Željko bi malo mogao da pogleda i u svoju baštu, gdje ima novinara koji reklamiraju samo srpsku stranu politike, a drukčiji pogled kritikuju i odbacuju. Malo više tolerancije ne bi škodilo.
Ako živimo u vremenu kada privreda i trgovina ne mogu bez reklame, nimalo ne valja kada važan čovjek živi samo od reklame. U današnjem vremenu skromni ljudi su u gubitku, a oni koji se naturaju svojim hvalisanjem na dobitku. Valjalo bi kada bi se to makar malo popravilo, pa da više pažnje obratimo onim skromnim, a da nam hvalisavci ne određuju naše živote.