Često se govori i piše kako se u onom bivšem sistemu nije smjelo slobodno izražavati svoja misao, dok je danas u demokratskom sustavu čovjeku dozvoljeno da bez ikakvih zapreka iskazuje svoje stavove. Tačno je da u socijalizmu nismo smjeli kritički govoriti o partiji, Titu, samoupravljanju, čak je zakonski bilo regulisano šta se sve ne smije. Međutim, nije tačno da danas vlada potpuna sloboda u tom smislu, jer još kod ljudi postoji strah kritički se upuštati u neka područja. Danas nigdje nećete sresti da neko negativno govori o religiji.
Kao što je bila anegdota da je ukinut Bog kada su na vlast došli partizani, tako se čini da je danas u ovom tranzicijskom vremenu Bog ponovo ustoličen bez mogućnosti ikakve primjedbe. Prisustvujemo jednom novom talasu religioznosti jer na svakom koraku, u javnosti, u medijima, religija se uzdiže kao svjetonazor koji nema kritike. Neki su mi svećenici kazali da je to samo privid, da naš svijet nimalo nije više prihvatio vjeru nego prije, ali se s njom modiraju, vole se pokazivati kako su privrženici Crkve.
Slično je u svim ovim ex-jugoslovenskim zemljama, vjerski establišment se čini da je zavladao većinom ljudi. Po govoru ljudi, po televizijskom programu u Hrvatskoj vlada katoličanstvo, pa izgleda kako ničega drugoga u vjerskom smislu nema. No, ipak i pored brojnih ljudi, a posebno žena, koji oko vrata nose križeve da bi istakli pripadnost katoličkoj vjeri, povremeno se, možda stidljivo, čuje glas ateista i agnostika. Tako je u tiražnom zagrebačkom listu objavljen opširan članak o knjizi izvjesnog pisca Kristofera Hičinsa "Bog nije velik", gdje ovaj američki autor oštro i provokativno piše o religijskim sustavima kao diskriminacijama ljudi i kao modelu da se ljudi učine neslobodnima.
Ako makar površno zađemo u ljudsku istoriju saznaćemo da su najviše ratovi bili vjerski i da su najviše ljudi ubijali i ginuli u ime religije. Pa i danas, najizraženiji su sukobi vjerski, koji se u krvi vode na Bliskom i Srednjem istoku, u Africi, a i naš protekli rat se može u velikoj mjeri nazvati vjerskim. Može li se onda religijski nauk, bilo koji, nazvati humanim, kada cijele populacije ljudi ginu, kada se vojuje da bi se dokazalo da je moja vjera bolja od one druge.
Naravno da islamski mislioci neće da priznaju kako je njihova vjera militantna, kako neprestano zadaje patnje drugima. Dovoljno je u savremenom svijetu pomenuti rušenje ona dva nebodera u Njujorku, pa shvatiti koliko su samo tim potezom islamski borci unesrećili nevinog svijeta. To da se jedna religija brani napadajući drugu fraza je koja samo naivni svijet može da zavede. Palestinsko-izraelski rat koji traje decenijama (a može se reći i stoljećima) govori o opakom animozitetu između muslimana i judeista. Zapravo nije bilo u ljudskoj istoriji perioda da se nisu vjernici raznih religija ubijali i svirepo obračunavali.
A i kada vjerski poglavari ne ratuju, čine mnoštvo stvari da bi gospodarili neukim svijetom. Jedan od veoma oprobanih načina, koji se praktikuje otkako su religije nastale, sastoji se u tome da mladi naraštaj, onaj koji još nije ni spoznao svijet oko sebe kako treba, uzmu pod svoje, vaspitavaju ga i uče po svojim kanonima. U vjerskom odgoju nema diskusije, tu nema sumnje, nema pitanja, jedino se može u okvirima zadatih "istina" voditi dijalog. I šta je to drugo nego tortura nad djecom, gdje se ona odgajaju u potpunoj neslobodi misli.
I zašto se onda kod nas grčevito bore vjerske intitucije za pravo da djecu uče i vaspitaju po svome, nego stoga što na taj način stvaraju generacije koje će im biti podložne. I mnoge vlasti, od američke pa do ovih na Balkanu forsiraju vjersku naobrazbu, jer su u njoj vidjeli korist za sebe, pošto se u svetim knjigama direktno kaže da je vlast došla od Boga.
Kod pomenutog Hičensa jedno se poglavlje zove "Religija ubija". Možda su to preteške riječi, ali bi valjalo da se i u nas otvori širi dijalog o uticaju religije na život i sudbinu ljudi.
Nisam se družio s Radovanom Karadžićem, ali sam često s njim u društvu sjedio. U ono doba nije se mnogo govorilo o religiji, ali mi je bilo jasno da je Radovan od djetinjstva vaspitan u strogo religijskom, pravoslavnom duhu, gdje su svi drugi neprijatelji, posebno nehrišćani, a na prvom mjestu muslimani. Eto jedne priče o pogubnosti religije.