U vrijeme kad je nepopularnost visokog predstavnika međunarodne zajednice u BiH Valentina Incka na samom vrhuncu nije mudro pozivati se na izjavu njegovog prethodnika. Incko više ne valja nikome. Po naredbi Vašingtona i Brisela morao je mnogima pomrsiti računicu glede formiranja vlasti, a umiješao se i u slučaj hapšenja bivšeg generala Armije RBiH Jovana Divjaka, osumnjičenog za ratni zločin.
U sjeni Austrijanca Incka, koji je sada personifikacija svega najgoreg, nezasluženo je ostala izjava bivšeg visokog predstavnika koji je u jednoj rečenici tačno ocijenio stanje u našoj zemlji.
Slovački diplomata Miroslav Lajčak, po povratku u BiH ali sada u drugoj ulozi, kazao je nedavno da se ovdje stalno kao nešto epohalno događa, konstantno je politička situacija pred usijanjem, a već 15 godina nema nikakvih suštinskih promjena. Koliko je njegov nasljednik Incko od prvog dana svog mandata u BiH tvrdnjama o nekakvim progresivnim političkim snagama i "zemlji rasadniku talenata" pokazivao da ne zna gdje je došao, toliko Lajčak odlično shvata gdje je stolovao i gdje ga ponovo šalju šefovi iz Brisela. Promućurni Slovak svoju je biografiju nakon odlaska iz Ureda visokog predstavnika uspio obogatiti sa dvije nove funkcije, a ovdje ni za pedalj nije pomjeren odnos snaga i udaljenost meta.
Verbalni ratovi, iz kojih se naziru pozivi i na fizičke obračune, bili su udarna tema kad je Lajčak prije dvije godine digao sidro iz OHR-a. Jednako nam je bilo uzbudljivo živjeti i kasnije kad je on bio na čelu diplomatije svoje države, a i sada ga, kao šefa Direkcije Evropske unije za zapadni Balkan, dočekujemo postrojavanjem na prve borbene linije. Scenografija je za našu političku dramu sve vrijeme ista samo se povremeno mijenjaju motivi koji inspirišu režisere i scenariste u vrhovima bh. političkih stranaka. Do juče smo jedni drugima, a drugi trećima, bili na nišanu jer je Lajčak mijenjao propise o radu Vijeća ministara i parlamenta BiH što je "vodilo u nestanak jednog konstitutivnog naroda". Potom je izborni trijumf još jednih socijaldemokrata "doveo u pitanje opstanak drugog konstitutivnog puka" a sve to praćeno je "novim iživljavanjem Beograda nad braniocima BiH", što je uništavanje samo onog trećeg konstitutivnog naroda.
Matrica je ovdje uvijek ista i kao da ničeg nema između ova tri političko-borbena štaba koji mobilišu sve: stvarne i lažne ratne veterane, intelektualce i "intelektulce" pa sve do maloljetne djece u srednjim školama. Svi u svojim horovima pa se od silne buke ne može jasno razaznati ko koga brani i zbog čega. Zato svi sebi daju za pravo da presuđuju, osuđuju, hapse i oslobađaju zavisno s koje su strane nišana i ko je novi glavni junak. Dokazi u ovoj političkoj drami, spuštenoj do djece koja bi se umjesto protesta na ulicama sada trebala baviti izborom destinacija za ekskurzije, nikome ne trebaju. Argumenti su nepotrebna smetnja jer se svi kao svega odlično sjećamo, sada znamo da, na primjer, Jovan Divjak jeste zločinac. Znamo i da on nikako ratni zločinac ne može biti pa se utrkujemo ko će se prije naći s njim oči u oči ne bi li se tako bar malo "ogrebao" o njegovu popularnost. Prije Divjaka bilo je ganića, plavšićki, rajića, delića i ostalih. Bili oni osumnjičeni, optuženi ili osuđeni, nevini su ili krivi jer tako vjerujemo. Kakve crne optužnice pa čak i pravosnažne presude?! One ništa ne dokazuju jer nešto smo sami vidjeli, nešto smo načuli o njihovoj nevinosti/krivici, a nešto nam je ovih dana objašnjeno na kongresima i tribinama.
Usmeno predanje dobronamjernih i zlonamjernih, pojačani vlastitim sjećanjem i ličnim ubjeđenjem, dovoljni su nam da budemo načisto ko su grešnici i dželati. Gradivo iz istorije savladali smo i uzmimo da zaista ne postoji jedna istina, nego tri najmanje, ali kako prihvatiti to što niko ne zna šta ćemo s tim nespojivim istinama?! Pitanje je još teže ako prihvatimo jedinu nespornu činjenicu - da je rat davno završen. Ako se ni nakon 15 godina od krvavih užasa žrtvama ne bave isključivo sudovi, nego svako kome to na um padne, hoćemo li istinu o prošlosti utvrđivati novim ratom? Upravo o ovakvom epilogu urlaju vođe s televizijskih ekrana, a i naslovnice novina govore kako se BiH raspada. S povremenim pauzama ratoborne pokliče gledamo gotovo deceniju, a sve to vrijeme nazadujemo kolektivno i pojedinačno. Zahvaljujući ovom isprobanom receptu progresom se mogu pohvaliti samo kreatori atmosfere straha, podozrenja i panike. Po njihovoj naredbi miruju i svoje procjene o gladnima i nezaposlenima ublažavaju nadležni za analizu aktuelnih problema i sadašnjosti. Pasivni su i tužioci i sudije. Valjda su obeshrabreni spoznajom da moraju istraživati vrlo složene slučajeve ratnih i mirnodopskih zločina, a uz to još niko ne prihvata njihove presude ni o "jednostavnim" zločinima. U raskoraku između političara, koji profitiraju od huškanja, i letargičnog a skupog pravosuđa, imamo statističare istorije što rade punom parom. Od njihovih brojki dobićemo još više mržnje na pladnju i još više naprezati mozak da prizovemo iz sjećanja odgovor na pitanje "ko je prvi počeo rat". Kad prisjećanjem ponovo preživimo klanje, vidjećemo uza se već odraslu djecu kojoj besparica, a ne vize, zabranjuje da putuju i vlastitim očima vide da negdje u svijetu postoje ljudi koji razmišljaju i o sutra.