Koliko ste puta u zadnjih dvadesetak godina mogli čuti priču kako će Republika Srpska u svom razvoju da dostigne Sloveniju? (dok se za BiH češće pominjala Švajcarska, valjda zbog složene unutrašnje organizacije te zemlje)
Vjerovatno toliko da smatrate da je već pomalo degutantno o tome pisati. Međutim, ja smatram da je poređenje sa Slovenijom odlična prilika da sagledamo naše osnovne slabosti, zablude, ali i prednosti i šanse, te da iz toga izvučemo zaključke koji će nam pomoći da stvarno dostignemo ili se bar ozbiljno približimo Sloveniji.
Za početak želim da istaknem tri stvari:
1. Primjera zemalja koje su bile u mnogo goroj privrednoj situaciji od nas pa su se ipak brzo razvile i dosegle najrazvijenije ima mnogo. Samo radi ilustracije podsjećamo da su npr. Njemačka i Japan početkom pedesetih godina prošlog vijeka bili u ravni sa tadašnjom NFR Jugoslavijom, a do početka sedamdesetih godina su već bili rame uz rame sa najrazvijenijim zemljama svijeta. Ili nešto novije; pogledajte gdje su prije svega deset godina bile Argentina i Rusija, a gdje su sada. Ili gdje je početkom devedesetih godina bila Estonija, a gdje je sada. Da ne pominjemo Kinu, Južnu Koreju itd. Znači primjera uspješnog razvoja u svijetu, pa čak i u komšiluku (centralnoj i istočnoj Evropi) ima koliko hoćete.
2. Mnogo toga u ekonomiji je stvar stava, optimizma, uvjerenja da se nešto može ili ne može postići. Čak je izmišljen i poseban koncept "samoostvarujućih očekivanja", koji je dokazan na bezbrojnim primjerima. Taj koncept bi se u najjednostavnijoj formi mogao objasniti na sljedeći način: Ako očekujete bolju budućnost, vi trošite i investirate više, što proizvodi nova radna mjesta i nove potrošače vaših proizvoda i usluga, te vam na kraju stvarno biva bolje. Sa druge strane, ako očekujete gore, vi se uzdržavate od bilo kakve privredne aktivnosti i kada to postane opšte prihvaćeno mišljenje i biva vam gore. Ne zato što se jedno ili drugo stvarno moralo desiti, već što ste ga vi svojim ponašanjem (usklađenim sa očekivanjima) izazvali.
3. Ne postoji nijedan objektivan razlog zašto Republika Srpska ne bi bila razvijena kao Slovenija. Ljudski i prirodni potencijali su dosta slični.
Pa gdje je onda problem? Prije svega, naša najčešća zabluda je da se Slovenija može doseći isključivo na slovenački način. Ovu zabludu dijeli čak i većina stručne javnosti.
Kada kažem slovenački način, mislim na njihov put tranzicije. Za ovaj put je bilo karakteristično da je država upravljala procesom tranzicije u velikoj mjeri poštujući načela tzv. gradualističkog pristupa. U najkraćem, ovaj pristup preporučuje sljedeće: prvo poslovanje u realnom sektoru prevesti na tržišne principe pa tek onda smanjiti ili ukinuti carine (tj. izložiti domaće firme stranoj konkurenciji), zatim poslovanje u finansijskom sektoru prevesti na tržišne principe pa onda dozvoliti slobodne tokove kapitala sa inostranstvom. Slovenija je poštujući ove principe postala najuspješnija ZUT i to nije sporno. Međutim, da li Republika Srpska (ili BiH) može da slijedi ovu strategiju. Jasno je da ne može. Prije svega Slovenija je u tranziciju krenula iz dijametralno različitih okolnosti (rat skoro da nisu osjetili, privatizacija po modelu Ante Markovića je već bila u poodmakloj fazi, simpatije zemalja zapadne Evrope za njihovu borbu su im skinule sa vrata određene brige). Napominjemo, sve ovo je bilo početkom devedesetih godina. Do kraja rata BiH je izgledala u potpunosti drugačije od Slovenije. Zbog toga se može reći da smo ovaj put tranzicije stvarno propustili onog momenta kada je izbio rat u BiH. Čak i 1997. kada je prof. dr Aleksa Milojević zagovarao privatizaciju koja je u određenim elementima podsjećala na slovenačku, već je bilo prekasno. Prije svega zbog razorene privrede i mora izbjeglica koje nisu mogle privatizovati vlastite firme (što je bila okosnica slovenačkog modela privatizacije).
A tek danas pokušavati kopirati slovenački model bi bila čista ludost. Prije svega zbog toga što smo realnu privredu već otvorili ka inostranoj konkurenciji koja ih je zbrisala sa lica zemlje pa je kasno da ih sada sređujemo. Zatim što smo privatizovali bankarski sektor stranim kapitalom pa ni tu nemamo šta da tražimo.
Sve u svemu, da bismo dosegli Sloveniju, mi moramo da koristimo dijametralno suprotan model tranzicije, a to je estonski. Jer kad smo već procese ispustili iz ruku, onda ih bar dovedimo do kraja. A to je učinila Estonija, pa je danas jedna od najuspješnijih zemalja Evrope, rame uz rame sa Slovenijom. Šta više, iz analize puteva tranzicije i uspješnosti izvlači se samo jedan zaključak: uspješne su samo one zemlje koje su jasno odabrale svoj put (od početka usklađen sa okolnostima "na terenu"), a onda ga slijedile bez obzira na teškoće na koje su nailazile. Neuspješne su one zemlje koje nisu napravile nikakav izbor, već su reagovale od danas do sutra ili su izbore često mijenjale stalno počinjući iz početka.
(autor je član Udruženja ekonomista RS - SWOT)