Res publica je latinski izraz koji u širem smislu označava javnost i čini korijen riječi republika. Res se prevodi kao suština dok se publica odnosi na državu ili javnost. Tako da se pod Res publicom najčešće podrazumijeva zajednička svojina koja je pod upravom društva ili države. Jednom riječju zajedničko dobro ili "commonwealth".
Zajedničko dobro predstavljaju, zastupaju i štite predstavnici izabrani od građana. Ti predstavnici biraju vladu koja će se svakodnevno baviti rastom i razvojem zajedničkog dobra. Mandat vlasti ističe izborima. I tada uviđamo da na institutu izbora vladu ocjenjuju građani/birači na osnovu brige o zajedničkom dobru.
Procjena građana kako se upravljalo zajedničkom svojinom, u smislu resursa, nauke, obrazovanja, radnih mjesta..., na ocjenu ranijeg, minulog, rada nekada može da obuhvati ispunjenost plana rada vlade u procentima ali uvijek mora da obuhvati opšti utisak. Opšti utisak, realan ili ne, formira javno mnjenje koje je rezultat međusobnog komuniciranja pripadnika publike ili javnosti koja njime iskazuje svoja stajališta i stavove o relevantnim pitanjima društvenog života. Tako da građani javnim mnijenjem faktički otkrivaju svoje kolektivno lice u uslovima u kojima se svi građani prihvataju kao jednaki.
Upravo demokratija omogućava sukob ili sraz mišljenja u nenasilnom i jasno kontrolisanom procesu koji omogućuje javnu diskusiju o različitim stavovima i mišljenjima. Neosporno je veoma važna uloga javnog mnjenja u demokratskim procesima u modernom dobu. Ona daje svoj puni doprinos i zamajac društvenim procesima koji vode ka boljem životu kao i snagama koje te procese provode i kontrolišu. Pod uslovom da govorimo o društvu koje ima razvijenu i intenzivnu unutrašnju komunikaciju baziranu na vrijednosti istine. Ali i sposobno i efikasno u suzbijanju laži i obmane.
U takvim društvima javno mnjenje ima ulogu receptora koji upozoravaju na prevaru, laž, bol, podvalu, krađu i vatru. Impuls izazvan jednom od ranije pobrojanih pojava teče brzo, nesmetano i jasno. Te takvo društvo na vrijeme reaguje na promjene u i oko sebe.
Druga društva sa nerazvijenom komunikacijom među svojim članovima kojom dominira laž, odnosno gotovo je nemoguće razlučiti šta je laž a šta istina,ne mogu da reaguju na promjene niti mogu da ih detektuju pa su veoma česte situacije koje možemo definisati kao "ruka u vatri je izgorila do ramena a mi i dalje ne sklanjamo ruku već krivimo vatru kletu". U stanju neprepoznavanja istine i otupljenih čula za laž počinje da dominira strah jer je nasilje čest učesnik rasprave i laž je tu, te društvo počinje da komunicira parolama. I tada se pojavljuju parole u javnom mnjenju. One jezikom optužbi, neistine i neznanja truju javno mnjenje i dovode ga u situaciju da se gleda ko govori a ne šta govori jer javno mnjenje prestaje da se bavi javnim dobrom i počinje da se bavi vama jer javno mnjenje nije slobodno. Ono je zaposjednuto neistinom
Zbog nemogućnosti detektovanja istine građani često povjeruju da je istina na strani većine jer zbog straha i nepostojanja jasnih komunikacijskih kanala postoji fenomen gluvih telefona. Zato počinje da se javlja stav da je jedina istina ona aktuelna koja dominira u javnom mnjenju i koja daje glavnu boju opštem utisku. Kojoj se niko ne suprostavlja jer ne smije.
Pošto se građani ne oglašavaju, receptori ne funkcionišu i pošto taj mjehur od sapuna neviđeno brzo raste dolazimo u drugu fazu ovog stanja. Ta druga faza jeste da parole i laži iz javnog mnjenja vrše ofanzivu na realnost. Tako da nam postaje nebitno šta je bilo već je jedino bitno kako to javnost vidi. Tu dolazimo u poziciju koju je najbolje opisao dr Nele Karajlić: "Prije se stvari prvo dese pa gledamo na dnevniku šta se desilo, a sad ih gledamo na dnevniku pa se onda dese." Ako nešto presudi takvo klaustrofobično javno mnjenje, često nesvjesno i neorijentisano u vremenu i prostoru, onda građani trče da to izvrše da ne bi došli u problem. To je ogroman stepen autodestrukcijie koje zahvaćeno društvo vodi u dekadenciju i dezintegraciju.
Pošto je zadatak javnosti ogroman jer se u istoj toj javnosti odigrava proces formiranja javnog mišljenja te je veoma važna funkcija kontrole, kritike i sugerisanja u procesu formiranja javnog mnijenja kao odgovora na upravljanje javnim dobrom. Tako nam postaje bistrije da javno ili zajedničko dobro oboljelih društava nije niti može biti predmet ozbiljne, iskrene i empirijske rasprave koja će dovesti do novog kvaliteta jer građani ne brane i ne stvaraju opšte dobro.
Vidjeli smo da je javnost zamišljena kao instrument koji će omogućavati kontrolu sve političke moći. Zajedničko dobro štiti dogovor između javnih instanci odlučivanja i javnog mnjenja, te tako tvori i demokratsku osnovu na kojoj se može graditi slobodna i kontinuirana politika.
Izlaz se nalazi u tome da građani počnu braniti i čuvati istinu. To je jednostavno- svako ko želi da ostvari svoje pravo slobode mišljenja, mora imati šansu da prikupi informacije koje su mu za to potrebne. Tek kad neko poznaje određeni problem, situaciju i sl., tek tada može o tome imati formirano mišljenje.
Pluralistička društva, recimo, poznaju mnoštvo različitih javnih mišljenja, koja su u pravilu kontroverzna ali tek u dijalogu kontroverznih mišljenja može doći do formiranja jednog zajedničkog javnog mišljenja. Zato je bitan nenasilan dijalog.
Onaj ko nastupi tako da pokušava promovisati jedno javno mišljenje, te takvim nastupom pokuša propisati određena pravila, izlaže se sumnji da spominjanjem jednog javnog mišljenja pokušava svojim vlastitim interesima dati određenu težinu i provesti samo njih.
Samo pod ovakvim uslovima se formira slobodno javno mišljenje te mogu biti usvojene kritike, kontrole i sugestije. Samo u javnosti koja funkcioniše pojedinac može formirati svoje mišljenje na činjenicama i biti sposoban odvagati i odlučiti o svom izboru. Tako da su Republika u stvari demokratija i slobodna javna misao.