Bošnjački politički predstavnici ne prestaju zbunjivati vlastiti narod. Ponovno grme o nacionalnoj ugroženosti i to u Sarajevu, pored Miljacke, u centru grada. U federalnom parlamentu bošnjački političari ponovno, po drugi put u protekle dvije-tri sedmice, potežu pitanje vitalnog nacionalnog interesa.
Sasvim je normalno i očekivano da se tako obranaški, pasivno i nemoćno ponašaju u Republici Srpskoj i da zaštitu pripadajućih nacionalnih prava traže i češće, ali je krajnje čudno da se takva nemoć izražava u Federaciji Bosne i Hercegovine, gdje su institucionalno njihove pozicije po svakom parametru dominantne i nadmoćne. I ovo potvrđuje sve prisutniji sud u javnosti da se ukupna aktualna bošnjačka politička nomenklatura nalazi u totalnoj dezorijentaciji. Da podsjetimo, prvi put su umislili ugroženost od hrvatskog televizijskog kanala - o čemu sam već pisao. Ovoga puta bošnjački političari su umislili ugroženost od građana, od pojedinaca koji će ostvariti načelo ravnopravnosti i otkupiti stan u kojem žive, a koji je kao nacionalizirani stan prethodno bio vlasništvo vakufa ili legata. Naime, u federalnom parlamentu su proteklih dana poslanici srpske i hrvatske nacionalnosti glasali za odluku kojom se izjednačuju prava na otkup stana korisnika nacionaliziranih stanova s pravima ostalih građana, što znači da korisnici stana otkupljuju stan a bivši vlasnici stanova, misli se ponajprije na vakufe i legate, ostaju bez njih ali s pravom pravične nadoknade.
Da se razumijemo, danas nije pravedno bilo kakvo rješenje iz domena restitucije imovine oduzete različitim povodima i načinima tokom dvadesetog stoljeća. Međutim, neophodno je voditi računa o tome da se razrješenjem jedne nepravde ne napravi nova i veća pri potpunoj svijesti da se nepravda ponovno mora činiti. Razborito je u ovoj nužnosti birati manju štetu. Jasno da se izglasanom odlukom nepravda čini prema izvornim vlasnicima stanova, ali bi se u suprotnom rješenju učinila veća sadašnjim korisnicima stanova koji ni na koji način nisu krivi što im je neko prije deset, dvadeset ili šezdeset godina dodijelio taj stan. Ovog načela kao da su bili svjesni zakonodavci Republike Srpske i distrikta Brčko kada su prije toliko godina pitanje restitucije jednostavno i lako riješili. Mada ne znam etničku dimenziju cijele ove problematike, niti se ona javno izgovara iako kriomice u svakom pitanju nužnom logikom konstitucije same vlasti postoji, vrlo je vjerovatno da je izvornih vlasnika koji ovim rješenjem ostaju bez stana najmanje bošnjačke etničke provenijencije. A da je, istovremeno, najviše sadašnjih korisnika tih stanova bošnjačke etničke pripadnosti. Prostom računicom proizlazi da ovakvim rješenjem najviše dobivaju Bošnjaci, kada već govorimo u nacionalnim kategorijama, a moramo budući da se u parlamentu poteže pitanje zaštite bošnjačkog nacionalnog interesa. Tvrditi u parlamentu da je jedan narod ugrožen od druga dva je ozbiljna politička stvar! Stoga je legitimno pitanje koga štite i brane bošnjački političari u federalnom parlamentu, u situaciji kada ne štite niti brane građane bošnjačke nacionalnosti?
Restitucija je bolno pitanje savremene bošnjačke politike. Kada je ta politika nastajala ranih devedesetih godina prošlog stoljeća jedan je broj njenih protagonista i pristaša mislio da ćemo ponovno svi age i begovi biti, da će se gazdovati a da će drugi raditi, da će se stara slava, bogatstvo, posjed, nam i čast sami od sebe vratiti, te da ćemo ponovno kao nekad mi, Bošnjaci, gospodovati. Računalo se na restituciju begovata ili se bar smjeralo na ponovno ekonomsko i političko uzdizanje tih porodica. Nešto se od ovog posljednjeg i ostvarilo. Oni realniji su opravdano računali na ispravljanje nepravdi činjenih tokom dvadesetog stoljeća prema Bošnjacima kroz brojne agrarne reforme, otimačine i nacionalizacije. Najmanje je bilo onih koji su znali da se prošlost sama po sebi niti može niti treba vratiti, da niko nikome ništa ne može niti dati niti vratiti, već da se za svako postignuće - od očuvanja puke fizičke egzistencije pa do pune ljudske ravnopravnosti - na ovoj balkanskoj vjetrometini moraš politički izboriti.
Da su, nažalost, ljudska prava odraz puke moći ovih dana svjedoče podrinjski haremi i pusta bošnjačka polja oko Vlasenice gdje već dugo nema ni Kadića ni Kurtagića... A Bošnjaci su zbilja zadnju stotinu godina pljačkani od Austrijanaca, kraljevih zakonodavaca, komunista, četnika... koga sve još ne? Taj lanac ekonomskog obespravljivanja i pauperiziranja u svijetu kakav on jeste nije moguće zaustaviti nikakvim moralnim krikom, zakonom ili pozivom na historijsko pravo već samo novim stvaranjem, novim znanjem koje je po sebi moć, vrijednost i bogatstvo.