Riječ dijalog, koja stoji u naslovu ovog teksta, napisao sam velikim početnim slovom. Time sam želio naglasiti značenje ovog pojma za nas i naš život u današnjem vremenu, izvan uzusa gramatičkih i pravopisnih pravila i normi. Želim toj riječi dati značenje ključne riječi naše sadašnjosti i vrata za neku bolju budućnost koju svi želimo i koja nam je svima potrebna kao korica kruha. Za ovakav postupak imam nekoliko veoma važnih razloga.
Prvi razlog, da mislimo o dijalogu, je da mi ovdje živimo na jednom te istom historijskom, geografskom, geopolitičkom, historijskom, ekonomskom i kulturno-historijskom, odnosno komunikacijskom prostoru i da ga, bez obzira na sve naše napore i kočoperenja raznih vrsta koja su se ispoljavala u našoj novijoj historiji, nismo mogli izmijeniti i nemamo načina da ga izmijenimo. Misleći na to sjetio sam se jedne usporedbe. Kad bi mi moja majka, a to se događalo prije Drugog svjetskog rata (nisam ja kriv što sam se rano rodio) dala nekadašnji naš dobri i lijepi dinar, ja sam dugo mislio o tome šta da s njim uradim. Da li da ga čuvam ili odmah potrošim i kako da mi što dulje traje. Onda bih na kraju otišao kod lokalnog dućandžije Mustafe Katane i kazao mu: `Mustafa, razmijeni mi ovaj dinar u krune, treba majki za sadake` (bilo je nekada sumnjivo da malo dijete uopće ima novac) i tako dobio četiri krune. Nažalost, ovu našu zemlju mi ne možemo nikako razmijeniti u nekoliko manjih zemalja kao što sam ja mijenjao moj dinar, jer bi nam propala kroz prste, kao što su uvijek propadale one moje krune, koje bih odmah potrošio kod lokalnog Arnauta Avdije, misleći da ih ima mnogo i da će trajati.
Druga stvar, koja me nagoni da mislim o tome šta da činimo da izađemo iz ove nemoguće situacije kad se svi osjećamo svezanih ruku, a koja mi sugerira da je dijalog ta nužna i svima potrebna stvar, je da nema načina da sva pitanja koja osjećamo da pred nama stoje, ili mislimo da postoje među nama kao neka vrsta prepreke za naše razumijevanje i saradnju, ne možemo više rješavati kao što je to bilo i kako su neki mislili o tome prije petnaest godina. Nema više rata, ubijanja i paljenja kuća, ili protjerivanja ljudi. Ta historija je ovdje završena i niko ne može i nema prostora da na nju misli i da je želi ako ima imalo pameti. Vjerujem da su se i najzatucaniji i najzagriženiji pojedinci u duši morali odreći takve mogućnosti i da se polagano hlade, mada mnogi zadržavaju staru ratničku retoriku. Ali vrijeme velikih riječi i epskih opjevanija junaštava na bojnom polju je definitivno prošlo i mi moramo biti svjesni da smo se sami doveli u situaciju kada ćemo moći ratovati samo ondje gdje nam to neko drugi odredi, u momentu kada to taj drugi odredi i na način koji nam taj drugi, onaj koji danas diktira u svijetu, a stoji objema nogama na našem tlu, odredi, itd. i tome sl. Nasilje je danas monopol velikih, ili nesreća malih ako s ena njega odluče, tj. ako se odluče na bilo koju vrstu terorizma.
Treća stvar, koja mi dolazi na um, je da smo mi, koliko god to apsurdno nekima izgledalo, ipak i jedan civilizacijsko-kulturni i duhovni prostor, da smo to bili i da ćemo biti, ma koliko su se neki trudili da to negiraju i da stvore što više civilizacijskih i kulturnih i duhovnih prepreka i povećaju razlike među nama. Neki danas žele uspostaviti velike, odnosno obnoviti one stare civilizacijske prepreke, nalik onoj po zlu čuvenoj floskuli o jednom narodu koji je Antemurale Cristianitaum, pred opasnostima sa istoka. Mi imamo svoju historiju koja nas je povezivala mnogo dulje nego što su to bile samo one godine koje smo proveli u zajedničkoj državi koja se na početku svog postojanja zvala Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, zatim Kraljevina Jugoslavija i potom Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija, nego od mnogo ranijih vremena, mada se tadašnja naša država, odnosno država u kojoj smo živjeli zvala osmanska država. Nema nikakve razlike između te i drugih država pod kojima smo živjeli i koje su na nama ostavile određene civilizacijske i kulturne tragove. Sve države na svijetu su na kraju krajeva iste i sve njih ljudi koji u njima ili pod njima žive počinju mrziti, ali to ne znači da one na nama ne ostavljaju svoje tragove i da te tragove ne nosimo ni mi današnji mrzitelji svega i svačega, a ponajviše sami sebe. Historija se ne može popravljati unazad i sa njenim tragovima treba znati živjeti, a za to je potrebno znanje i strpljenje. Sada, kad nam je jedna velika nesreća isporučila ogromno uvećane i pojačane naše razlike i nesaglasnosti, mi treba ipak da se sjetimo da imamo i nešto zajedničkog i da je to most među nama, most dug vijekovima, a ne godinama kada su nesretnici mislili da mogu mijenjati svijet po svome i na brzinu.
U tim okolnostima je most ono na čemu treba da radimo, a dijalog je arhitektura i gradnja tog mosta i naša apsolutna obaveza...