Francuski sociolog Edgar Moren prisjećao se vremena nakon Drugog svjetskog rata, pa je 1964. godine u tekstu pod naslovom "Evrope više nema" napisao: "Za mene, za nas, Evropa bijaše riječ koja laže."
Balkanske zemlje koje su ostale izvan Evropske unije sada su u prilici testirati ostvarljivost evropskih uvjeravanja da bi "EU bez zapadnog Balkana zauvijek imala razočaranu i obeznađenu rupu u blizini svog središta", kako je 2. juna u Sarajevu rekao britanski ministar spoljnih poslova Vilijem Hejg. Na toj dugo i pompezno najavljivanoj tročasovnoj konferenciji pod nazivom "Evropska unija i zapadni Balkan - visoki nivo sastanka" (!?) učestvovalo je 48 delegacija. Veliki trud koji je uložila Španija kao zemlja predsjedavajući Evropske unije u organizovanju ovog skupa biće upamćen jedino po učešću ministara inostranih poslova Srbije i privremenih vlasti Kosova, uz pratnju UNMIK-a. Nakon što je Evropska unija krajem prošle godine za tri balkanske zemlje, Srbiju, Crnu Goru i Makedoniju, odobrila bezvizni režim, za BiH i Albaniju bilo je najavljeno da će datum ukidanja viza biti definisan na sarajevskom skupu. Umjesto toga pozdravljena je namjera EU da ukine vize, uz napomenu da bi to moglo biti prije zime. Valjda kao reklama za zimski turizam u Alpama i Tatrama.
Poslije svih građanskih ratova na prostoru bivše Jugoslavije krenuli su procesi pomirenja, podsticani evropskom perspektivom cijelog Balkana. Oni koji su bili u Istočnom bloku imali su više sreće jer su nagrađeni odlukama o ulasku u Evropsku uniju, a da se nije previše zagledalo u ispunjavanje uslova. Bivše jugo-republike su razvrstane na različite stepenike, što je više bio rezultat političkih odluka, a manje ocjena ispunjenosti uslova. Najgore prolazi Bosna i Hercegovina, zato što nema koncepta održanja ove zemlje s nasljeđem međunacionalnog rata i stranim protivpravnim protektoratom u čijem održavanju aktivnu ulogu ima i Evropska unija. BiH je poseban slučaj jer je imala najduži spisak uslova za ukidanje viza. Nije čudo jer smo u Briselu podsmješljivo tretirani kao jedina zemlja koja samoj sebi izmišlja uslove za evropske integracije. Izmišljanje uslova jeste tačno, ali to čine prije svega OHR i oni koji podržavaju njegov ostanak do beskraja jer time opravdavaju držanje u zarobljeništvu suverene države, članice Ujedinjenih nacija, čak i nestalne članice Savjeta bezbjednosti svjetske organizacije. Kada je BiH ispunila sva 174 uslova koji su se ponekad činili više preprekom, a ne potrebom saobražavanja evropskim standardima, pojavila su se nova tri uslova kao reciklaža onog što je već ispunjeno. To potvrđuje nastojanja da se bezvizni režim odobri tek nakon oktobarskih izbora, kako se taj "uspjeh" ne bi pripisao vlastima BiH. Da nije blesavo, bilo bi smiješno. Takozvane nevladine organizacije su to izričito i tražile od Brisela. Čak je i jedan od čelnika "nevladinog sektora" Jan Kulenović, pretplaćen na izdašno strano finansiranje, rekao da se osjeća veoma glupo, tražeći da se ne ukine vizni režim. On i njemu slični nisu glupi jer rade ono što od njih traže stranci koji im namiču sredstva za rad, pravdajući u svojim izvještajima da su to pare za razvoj demokratije, koju zajedno sistematski guše jer time sebi daju na značaju. Upravljanje bez odgovornosti i zahtjevi za vladanjem, ali da se ne ide na izbore. Simbioza parazita i uzurpatora savršeno funkcioniše i odvlači BiH od kolosijeka kojim idu suverene države.
Što se tiče punopravnog članstva zemalja zapadnog Balkana u EU, da se ne lažemo. Nakon što Hrvatska dobije članstvo, neće biti novih članica Evropske unije do iza 2020. godine. Tu istinu ne može promijeniti prenemaganje Brisela i pojedinih članica EU o zabrinutosti stanjem u regionu. Povremena glumatanja poput sarajevske konferencije, poslije decenije približavanja, tek potvrđuju da je to "dugoročan (!) cilj Evropske unije", kako kaže ministar Hejg. Pri tome se Evropa ne libi da uvijek stavi do znanja potencijalnim članicama kako su daleko od cilja koji sve više izmiče. Da nije tako, ne bi Hrvatsku stavljali na muke neotvaranja poglavlja zbog izgubljenih "topničkih dnevnika" iz rata, kao da Haški tribunal ne raspolaže i s viškom dokumenata o zločinima protiv srpskih civila. Srbiju udaljavaju i uslovljavaju nezavisnošću Kosova, Makedoniju imenom države, Bosnu i Hercegovinu ustavnom konstrukcijom koju nemaju ni Belgija, a ni Njemačka. Pri tome je doza arogancije i cinizma vidljivo raspoređena, zavisno od trenutne situacije.
Niko ne zna kakva će biti politička i ekonomska konfiguracija Evrope i svijeta nakon 2020. godine. Ne znaju ni Slovenija ni Hrvatska, koje riječima ratuju za granicu na parčetu mora u
"Evropi bez granica". Da vjeruju u to, ne bi se sporili godinama, a Slovenci pravili i referendum o arbitraži. Najvažnije članice EU su najveći stvarni protivnici proširenja iako javno pričaju drugu priču. Njihove vlade pažljivo osluškuju javno mnjenje i biračke poruke svojih građana uplašenih za egzistenciju u godinama recesije i krize koja će trajati. Kako piše evropska štampa, Njemačka se, energičnije predstavljajući nacionalne interese, hladi prema Evropskoj uniji. Niko ne žudi za novim članicama jer se plaše za svoju budućnost. Klatno prosperiteta i moći kreće se ka mnogoljudnim državama bogatim resursima. Otud uspon Kine, Rusije, Indije, Brazila, koji sve više postaju motori globalnog razvoja. Uz to, SAD, kao još uvijek najmoćnija država svijeta, i Japan kao privredna velesila ilustruju prednost države nad međudržavnim asocijacijama. Zato klatno ne ide na stranu Evrope, koja bez obzira na stepen ujedinjenosti ne može biti nadnacionalna država.
Ostaje neriješeni zapadni Balkan na sredini puta. Najmanje što EU može uraditi, a što će u narednim godinama biti presudno za stabilnost regiona, to je da bez odlaganja riješi bezvizni režim i status kandidata za preostale zemlje zapadnog Balkana. Ako toga uskoro ne bude, onda ostaje konstatacija italijanskog ministra inostranih poslova Franka Fratinija izrečena prije sarajevske konferencije: "Ukoliko se balkanske zemlje ne integrišu u EU, mogu promijeniti svoj smjer. S pažnjom treba posmatrati aktivnosti i prisustvo Turske u ovoj regiji. EU ka sebi treba povući zemlje zapadnog Balkana. Ukoliko se to ne učini, neke druge sile će stupiti na scenu."