U selu Rošci, desetak kilometara udaljenom od Čačka, na svom imanju živi Majina majka Rada. Pobjegla je iz svog čačanskog stana i gradske vreve i u rajskoj prirodi potkablarskog kraja i sa prirodom provodi svoje penzionerske dane.
Nedavno je od penzije morala izdvojiti sredstva da kupi novi bojler za kupatilo, pošto je stari potpuno otkazao, ali nije joj se posrećilo, jer ni novi nije radio kako treba. Zajedno smo otišli u prodavnicu i zamijenili neispravni aparat.
Podesilo se da je prodavnica u najužem centru Čačka. Tu odmah, a iza hotela "Beograd", nalaze se konzervisani i restaurisani ostaci rimskog kupatila iz trećeg i četvrtog vijeka!
Iskoristili smo priliku i sve troje zajedno uskim prolazom stigli smo do termi. Iako se čačanske terme nalaze u epicentru grada, lako ih možete promašiti, jer su sakrivene zgradama. U stvari, one i jesu pronađene slučajno, prilikom kopanja temelja za jednu veliku zgradu 1970. godine. Tom prilikom, od osam pronađenih prostorija, jedna je nažalost i uništena. Plan zgrade se u hodu morao promijeniti, pa je ona, umjesto pravougaonog oblika, morala biti skrenuta od termi i danas je zbog toga nazivaju lučnom zgradom. Donekle je nezgodno što se zgrada doslovno diže iznad ostataka kupatila. (Ponekad poneki nesavjesni stanar zna jednostavno izbaciti smeće kroz prozor na iskopine.)
Na terasi, koja je za posjetioce podignuta nasuprot zgrade, postavljeni su panoi na četiri svjetska jezika, koji objašnjavaju kako je zgrada nekada izgledala i gdje su se nalazile pojedine prostorije, kao i njihova svrha.
U kasnoantičko doba Čačak se nalazio na istočnim granicama rimske provincije Dalmacije.
Ono što znamo, u ove krajeve 170. godine upućena je Druga dalmatska kohorta, pa se zna da je tada oko vojnog logora, dolaskom prateće logistike (uglavnom zanatlija potrebnih za vojni logor), nastalo manje civilno naselje. Ostaci tog kasnoantičkog naselja pronađeni su dvjestotinak metara dalje kod Narodnog muzeja Čačak, zatim u neposrednoj blizini Saborne crkve, čak se smatra da je dio tog materijala ugrađen u samu crkvu, kao i u dvorištu Gimnazije. (Nažalost, još uvijek nismo saznali kako se Čačak zvao u rimsko doba.) Taj dio grada tada je bio središte naselja, dok su se terme nalazile ipak bliže periferiji, jer se mnogo ložilo, da bi se kupatilo zagrijavalo. Rimljani nisu imali bojlere kao mi sada, (pa ni probleme sa neispravnim uređajima), već su imali fantastičan sistem podnog i zidnog grijanja, kojim su zagrijavali vodu i prostorije.
Među prvim građevinama u svim rimskim naseljima građene su terme. To nam jasno govori o značaju koji su Rimljani pridavali higijeni. Ali, kupatila su imala i drugu, društvenu ulogu. U njima ljudi su razgovarali, družili se, saznavali bitne vijesti, sklapali poslove. U kupatila su odlazili svi, i stari i mladi, bogati i siromašni, čak i robovi! U velikim termama bazeni su bili ogromni, a muške i ženske prostorije bile su razdvojene. Postojali su i pateći sadržaji, vježbališta, čajdžinice, biblioteke.
Čačanske terme ne spadaju u ta velika kupatila, već u manja, takozvane balneume. U njima, umjesto bazena nalazili su se bazenčići u kojima se uglavnom sjedilo. Tražili smo pogledom sa terase pojedine prostorije, onako kako su nam govorila uputstva sa panoa.
Kao što rekoh, čačanske terme su u stvari balneum površine 340 metara kvadratnih. Jasno smo uz pomoć ilustracija na panoima prepoznavali pojedine prostorije termi: svlačionicu, vježbaonicu, toalet, bazen sa toplom vodom, bazen sa vrućom vodom, prostoriju za preznojavanje i dva bazena sa hladnom vodom. (Kod prostorija za vruću i toplu vodu vide se ložišta.) Smatra se, na osnovu pronađenih ukosnica i drugih sličnih predmeta, da je balneum u Čačku bio javno kupatilo. Ulaz u ovakva kupatila se naplaćivao, a od tih sredstava održavano je kupatilo.
U Srbiji je otkriveno više desetina rimskih termi, ali u zapadnoj Srbiji ovo kupatilo je jedino koje je restaurisano i konzervirano i čiji temelji i donji dio su dostupni turistima i drugim znatiželjnicima. Ono što je manje ili nimalo poznato i samim Čačanima, na teritoriji grada, na zapadnoj periferiji, otkriven je još jedan manji balneum osamdesetih godina prošlog vijeka, za koji se smatra da je bilo privatno kupatilo nekog imućnog Rimljanina na njegovom poljskom imanju. Pošto se te terme nalaze i danas na privatnom imanju, one su istražene, dokumentovane, a zatim ponovo zatrpane.
Dok smo mi tumačili šeme na panoima i slikali iskopine termi, mama Rada nam je pobjegla i prišla nalazištu sa druge strane, sa koje se sada pravi novi, reprezentativniji prilaz.
I mi smo se uputili za njom, okružili nekoliko zgrada i iza zida koji odvaja terme pronašli radnike i mladog volontera na novom nalazištu, za koje se smatra da ima veze sa termama. (Jedan od radnika služio je vojsku u Zalužanima, plećati dvometraš, neobičan za jednog tenkistu.) Odmah su pozvali svog arheologa, Vujadina Vujadinovića, koji rukovodi istraživanjima.
Vujadin je arheolog Narodnog muzeja Čačak, srdačan, još uvijek mlad čovjek koji izuzetno voli svoj poziv i koji trenutno priprema doktorat. Požalio nam se da su sredstva ponajveći problem za arheološka istraživanja u Čačku i kraju, koji je zaista bogat kasnoantičkim i ranovizantijskim nalazištima, kao naravno i ostacima bliže istorije. Detaljno nam je objasnio svaku pojedinost vezanu za čačanske terme, iznad kojih je (na gornjim nivoima zemlje) u kasnijim vremenima bila hrišćanska nekropola, i u kojoj su takođe otkriveni značajni predmeti.
Potom me je Vujadinović pozvao i odveo u Narodni muzej. Pokazao mi je u Gospodar Jovanovom konaku sve značajnije predmete iz perioda antike, ali i pokazao maketu ranovizantijskog grada na planini Jelici, sa jasno odvojenim gornjim i donjim gradom. U tom gradu su otkriveni temelji nekoliko bazilika, ali i zgrada profane namjene.
Otkriveni su novčići, dijelovi oružja i oruđa, kao i brojni drugi predmeti. Jedan od značajnijih je srebrna kutijica, čija kopija se nalazi u Muzeju, dok se original čuva u Zemaljskom muzeju u Sarajevu.
Nalazište na Jelici u narodu je poznato kao Gradina na planini Jelici. Vazdušnom linijom udaljeno je 7,5 km od Čačka. Ranije, priznajem, nisam uopšte znao za ovo nalazište koje se datira na šesti vijek i koje je jedno od najznačajnijih ranovizantijskih nalazišta u Srbiji, pa i mnogo šire. Smatra se da su se upravo ovdje prvi put u šestom ili sedmom stoljeću srele (ne oni iz pjesme) romejska i slovenska zajednica.
Na kraju, naš ljubazni domaćin, arheolog Vujadin Vujadinović, poklonio mi je dvije izuzetne knjige: "Čačak u prošlosti (1192-1995), studije i putopisi", koju je priredio Rodoljub Petrović (drugo dopunjeno izdanje) i "Grad na Jelici - ranovizantijski utvrđeni centar u Iliriku", koju je uredio Mihailo Milinković (Beograd-Čačak 2017), kao i odličnu brošuru Narodnog muzeja Čačak, "Na Jelici beše grad", čiji autori su Vujadin Vujadinović i njegova koleginica Aleksandra Gojgić.
Ozaren svim saznanjima i svim što sam nenadano doživio, požurio sam u taksi, koji me je čekao da krenemo u Rošce, zajedno sa bojlerom za mama-Radine terme (kupatilo).