Prošle jeseni Pariz je gorio. Avioni nisu letjeli, željeznice su stale, milioni radnika su izašli na ulice
Kataklizmu koja je tih dana potresala francuske gradove nije izazvala nikakva nuklearna eksplozija ili prirodna katastrofa, već najava predsjednika Nikole Sarkozija da će biti sprovedena reforma penzionog sistema koja podrazumijeva da će Francuzi u starosnu penziju moći ići tek pošto napune 67 godina. Kako stvari stoje, takva sudbina čeka i nas.
Treba pogledati istini u oči i reći da je situacija sve teža, da je dogorjelo do nokata i da hitno treba krenuti u reformu penzionog sistema.
Ali, umjesto suštinskih refori, bojim se da će prvo biti rađene one najjednostavnije, koje će udariti tamo gdje najmanje boli - po leđima radnika.
Pod izgovorom da se tako radi u Evropi iliti, po narodski "vidjela žaba da se konji koju", Vlada RS u pravom proevropskom maniru predlaže da i kod nas starosna granica bude podignuta na 67 godina i to kako za muškarce tako i za žene.
Valjda je lakše nadležnom ministru Petru Đokiću da djeluje proevropski nego da prvo sredi stanje u penzionom sistemu.
Valjda je lakše ministru da uvodi te proevropske mjere nego da preispita kako to da je samo 20 odsto penzionera ostvarilo punu penziju tako što je radilo čitav radni staž. Nekako nema izvještaja u javnosti dokle se stiglo sa revizijom penzija, jer ako su sve invalidske penzije u RS date na osnovu toga što su i zaslužene, onda slobodno možemo konkurisati za najkljakaviji ili najbolesniji narod na svijetu.
Samo kada bi u tom dijelu stvari bile istjerane na čistac, vjerovatno Fond PIO ne bi morao da se zadužuje kod komercijalnih banaka kako bi redovno isplaćivao penzije.
Tačno je da je urađeno mnogo kojekakvih analiza i strategija u vezi s reformom penzionog sistema (od kojih su neke bile i čisti plagijati), ali ne treba biti puno pametan i shvatiti da će podizanje starosne granice u praksi značiti da će mladi ljudi još teže dolaziti do posla, jer će radna mjesta popunjavati stari kadrovi koji do pred smrt neće moći otići u penziju. Kada kažem to do pred smrt, ne mislim figurativno već istinski. Naime, prema podacima Svjetske banke, prosječni životni vijek u BiH je oko 72 godine, dok je, na primer, u već pomenutoj Francuskoj deceniju duži.
Možda sada nekom iz Vlade padne na pamet da se granica za odlazak u penziju produži na 72 godine. To bi, možda, i bilo i najbolje rješenje, jer bi na taj način, u nekom doglednijem periodu penzionera nestalo, što bi, svakako, bilo veliko olakšanje za prenapregnuti budžet i fondove pred kolapsom.
Interesantno je da najsnažniju podršku ovom projektu daje predsjednik provladinog republičkog Udruženja penzionera Rade Rakulj.
On je nakon sjednice Upravnog odbora pomenutog udruženja poručio da se mora raditi duže, osvrnuvši se pri tome na dužinu radnog vijeka u zapadnim zemljama, gdje se radi do 67. godine života.
Lako je Rakulju s tuđim gloginje mlatiti. On svoju penziju nije zaradio radeći u privatnim firmama. Pitao bih ja njega šta misli koliko radnika, (ne računajući one zaposlene u državnim organima, gdje je većina radnika penzionisana već samim zaposlenjem) može da doživi 67 godina radeći.
U stvari, možda Rakulj misli da, ako on može raditi kao predsjednik Udruženja penzionera i u poznoj starosti da tako treba da rade i drugi. Uistinu nije lako Rakulju, treba raspodijeliti više od tri miliona maraka, koliko mu u Udruženje godišnje prebaci Fond PIO na ime članarina. Nije lako, jer je to toliko velika odgovornost da se mora posebno pažljivo raspoređivati taj novac, bez greške, jer revizori nemaju nadležnost da kontrolišu kako je on potrošen, pa da možda i ukažu ako se potkrala greška i koja marka završila mimo mjesta gde je bila planirana.
Ali dobro, Vladin posao je da predlaže i steže, prorežimskim udruženjima da to podržavaju, a naš je da se bunimo.
Francuzi su pokazali da bunt može da donese rezultat, jer, ako ništa, bar su prolongirali do 2018. godine primjenu famoznog zakona, a do tad dosta će vode proteći Senom i ko zna šta će se desiti.
I tako, dok francuski sindikati na sam pomen uskraćivanja nekog radnog prava blokiraju cijelu državu, naši će održati konferenciju za štampu, na kojoj će izraziti svoje nezadovoljstvo.
Mada, kad bolje razmislim, i nije lako biti sindikalac u RS. Kako da blokiraju avio-saobraćaj kao francuske kolege kad kod nas to i ne postoji. Ni sa željeznicama se ne bi usrećili, jer da vozovi kod nas stoje, to i nije više neka vijest. Ni izvođenje radnika na ulicu baš i nije izvodljivo, jer ako se zna koji procenat ljudi radi, teško da bi bilo uspješno dostizanje kritične mase koja bi nešto mogla da izmijeni. Pritom, kad govorim o zaposlenima, ne mislim na one u administraciji, kojima uglavnom i odgovara da rok za penzionisanje bude produžen, jer većina njih živi kao da je u penziji, s tim da prima plate o kojima jedan prosječan penzioner može samo da sanja.