Ritam je niz sastavnih dijelova jedne cjeline. Ti sastavni elementi učestvuju i pojavljuju se u cjelini u jednakim ili različitim dijelovima i periodima.
Ova cjelina može biti muzičko djelo, slika, predstava ili društvo. U slučaju društva, ritam je najlakše tematizovati kroz političku cjelinu istog.
Politički život jednog društva se ogleda, između ostalog, u političkim strankama, kao recimo osnovnim jedinicama. Te stranke su u različitim uzajamnim odnosima. One daju duh tome političkom životu. Mogu biti prijateljske, nekad sestrinske, pa koalicione i tako redom do neprijateljskih i ideološki nepomirljivih razlika. Čitava lepeza raspoloženja. Za ove odnose je karakteristično da se ne mogu nazvati stalnim i vječnim tj. oni su promjenljivi. Osobina, promjenljivost ovih odnosa u suštini opisuje moderno društvo koje se i zasniva na mogućnosti prilagođavanja novonastlim uslovima.
Bilo kako bilo, u svakom trenutku političkog života jednog društva postoje pozicija i opozicija. Znači, postoje stranke koje vrše vlast i one koje žele da vrše vlast.
Tako dolazimo do činjenice da svako društvo ima vlast koju zaslužuje. A da li društvo zaslužuje i one koji žele da su vlast? Opoziciju?
Ritam našeg društva je takav da vlast dominira i da ima inicijativu. Manje-više tako je u većini evropskih zemalja. Međutim, deficit u ritmu nastaje na drugom, ključnom, učesniku. Na opoziciji. Učešće se bazira isključivo na kritici postojećih stvari. U suštini kritika je otmjena i ona definiše stvari koje su se desile. Što govori da opozicija kod nas dolazi sa dan ili dva zakašnjenja na poprište odluka i događaja te joj ne ostaje ništa drugo već da opiše to što je zatekla. Tu možemo reći da je ritam onih koji žele da su vlast spor ili čak pogrešan.
Zašto je to tako?
Neki će reći kriv je narod. U smislu dobio je to što je zaslužio. Pošto narod nije jedan organizam koji treba nešto da zasluži ili odsluži. Pošto narod nije kolektivno odgovoran, onda priča o odgovornosti naroda ka stanju opozicije nije na mjestu.
Ako nije narod kriv, onda je kriva vlast. To je druga opcija. To čujemo na svakom uglu i na svakom drugom dnevniku ili vijestima.
To je dijelom tačno. Vlast po svojoj vokaciji djeluje u smislu držanja opozicije u sivoj zoni političkog dejstva. To konkretno znači da je vlast u osvijetljenim izlozima dok opozicija liči na preplašene ulične prodavače koji svoju robu nude krišom u haustorima. Uvijek ima zaintersovanih kupaca, ali su oni svjesni da se radi o robi sumnjivog porijekla. Problem nastaje tako što se onda po toj zakonitosti stvara novi odnos među opozicijom. On se najbolje definiše da među, uslovno rečeno, uličnim preprodavačima ne prolaze najbolje oni koji nude najbolju robu, nego oni koji svojom fizičkom silom istisnu konkurenciju. Prema tome, ne možemo da govorimo o isključivoj odgovornosti vlasti za stanje onih koji hoće u vlast.
Upravo zato dolazimo do pozicije da se zapitamo koliko je sama opozicija odgovorna za svoje stanje. Očigledno je da se ne može prilagoditi na nove uslove i na novi ritam. Pitanje koje se nameće je sljedeće: da li je do pada opozicione aktivnosti došlo zbog situacionih i pojedinačnih razloga ili je problem u opozicionom iskustvu?
Ili je rješenje negdje između?
Naime, izgleda da je problem sadržan u tome što postoji nemogućnost da se političko iskustvo pretvori u efikasnu političku strategiju u smislu političke organizacione forme. Upravo zvog toga se umjesto vizije nude dnevne političke ideje i teme. Tako dobijamo situacije da je neiskustvo u ophođenju sa organizacijom glavni uzrok za grešku u ritmu.
Konkretno rečeno, suština je u organizacijskim kapacitetima stranaka. Govori na pres-konferencijama, gradskim tribinama i skupovima istomišljenika nisu forma kao i što disidentska kritika svega postojećeg nije suština opozicionog djelovanja.
Prema tome, ritam koji dominira kod opozicije u našem društvu neodoljivo podsjeća na ritam nereda. To se najbolje ogleda na antologijskoj doktrini koja glasi: "Principijelno smo protiv toga ali ćemo glasati za."