Pred nama su praznički dani, prvo u nedjelju Vaskrs/Uskrs za hrišćanske vjernike, a sedmicu dana potom i 1. maj, Međunarodni dan rada, koji će neradom proslaviti svi građani BiH.
Ovaj potonji posebno će biti dočekan u jednoj čestitoj domaćinskoj kući u Drvaru. Ne zbog toga što se u tom poznatom partizanskom kraju i dalje posebno drži do nekadašnjih grandioznih socijalističkih svetkovina radnih naroda i narodnosti, već zbog što će čitava porodica i prijatelji zajedno provesti slobodan dan u divnoj krajiškoj prirodi. I šta je tu neobično, pitate se, ako znamo da sretnici koji u ovoj državi mogu reći da imaju posao, iskreno rečeno, jedva čekaju ovakve praznike da nakratko provjetre glavu sklanjajući misli sa svakodnevnih problema? Naravno da nema ništa neobično da se na 1. maj dobije slobodan dan, pa čak nije rijetkost da neki i tada moraju raditi, poput dežurnih u javnim službama.
Međutim, pokušajte zamisliti šta to znači za zaposlene kojima su Međunarodni dan rada i Nova godina jedini neradni dani u godini. Možda smatrate da je to nemoguće, jer imaju drugi zakonom propisani državni pa onda brojni vjerski praznici i u krajnjem slučaju slobodni vikendi. Ubijeđeni ste da slijedi odlomak iz nekog popularnog romana o ropskom radu na latinoameričkim plantažama ili iz dokumentarca Majkla Mura o nehumanom radu žena i djece u zagušljivim poluilegalnim fabrikama velikih multinacionalnih kompanija u zabitima jugoistočne Azije. Nažalost, ne!
Riječ je o životu trgovačke radnice iz Drvara, supruge mog dobrog prijatelja, koja na radnom mjestu provede 363 dana u godini! Kako je to moguće i zašto to trpi? Odgovor je jednostavan - ropstvo je uslov opstanka u tom povratničkog gradiću u kojem rade samo pilane, trgovine i kafane. Žene teško mogu izdržati fizički naporne poslove u drvnoj industriji, pa su prinuđene da se otimaju za malobrojna radna mjesta u uslužnim djelatnostima. Kako bi prehranile porodicu moraju da bespogovorno prihvate sve uslove gazda, pa čak i to da se pretvore u Perpetuum mobile. Alternativa su neizvjesnost, ulica, očaj, beznađe...
Sindikat i Inspekcija za ovu Drvarčanku i mnoge druge robove su organizacije i institucije čije aktivnosti mogu vidjeti samo na televiziji i pročitati u novinama. Sindikalna borba za radnička prava i uspostavljeni režim četrdesetčasovne radne sedmice za ropkinju iz Drvara su obični pamflet, a inspekcijska kontrola poslodavca tek član tamo nekog zakona koji su glavešine reda radi usvojile kako bi dobile izbore i ispunile evropske norme, a od čije primjene nema ni pišljivog boba.
Naravno da supruga mog prijatelja nije jedina u Drvaru koja je zaboravila šta je to slobodan dan. Naravno da taj krajiški gradić nije jedini u BiH u kojem je tako nešto dopušteno. Upravo to i jeste zabrinjavajuće!
Mnoštvo radnika, posebno u manjim povratničkim mjestima gdje se pristojna radna mjesta svijećom traže, nalazi se u bezizlaznoj situaciji birajući između ropstva, rintanja za džabe i statističke crtice na birou za nezaposlene. Suočeni sa tom dilemom, pretvore se u obespravljeni ljudski dragstor u službi ostvarivanja gazdinog ekstraprofita.
Ni radnici u većim gradovima nisu u nešto posebno boljem položaju potvrđuju svakodnevni primjeri. Jedan od medijski najeksponiranijih slučajeva je Urbanistički zavod RS čiji direktor dijeli otkaze šakom i kapom. Kada Inspekcija rada na poziv otpuštenih izađe na teren, konačno utvrdi nepravilnosti i naredi da radnici budu vraćeni na posao, u praksi se ne desi ništa. Poslodavac naprosto uloži žalbu, pa onda tužbu sudu, a ti radniče-magarče ne lipši do zelene trave.
Mnogo je slučajeva štrajkova i negodovanja radnika zbog programiranog odvođenja firmi u stečaj zarad atraktivne lokacije poslovnih objekata. Radnici time gube radno mjesto, šalju ih na Zavod za zapošljavnja i mole boga da se nađu na listi Vlade za socijalno zbrinjavanje kako bi im makar uvezati radni staž. Sredovječni radnici se zasigurno nalaze u najtežoj poziciji - prestari za prilagođavanja i prekvalifikacije, premladi za penziju, ubačeni u vakuum katakombi čekaju kraj hibernacije i sveti dan penzionisanja.
Još jedan događaj ovih dana privlači pažnju. Radnici dijela naftne industrije RS, tačnije Rafinerije ulja Modriča i "Nestro Petrola" su sa ruskim vlasnicima sklopili novi povoljniji Kolektivni ugovor sa predviđenim beneficijama za rad na otežanim poslovima i dane vikenda, te bolje otpremnine za tehnološke viškove. Ugovor je potpisan nakon dugotrajnih pregovora u kojim su dvije strane maksimalno zatezale strune. Taj dogovor, pak, nije prihvatio Sindikat Rafinerije nafte Brod, koji insistira na poštivanju prava iz njihovog pojedinačnog ugovora, te je u cilju legalnog i legitimnog pritiska na vlasnika započeo jednočasovne štrajkove tri puta sedmično.
Pa šta je ovdje neobično, štrajk ko štrajk, ima ih na stotine širom privredno razorene države? E, u ovom slučaju nije tako. Rafinerija nafte Brod je jedini primjer u skorijoj prošlosti u kojoj radnici ne štrajkuju zbog neisplaćenih plata, planiranog otpuštanja, upropaštavanja preduzeća ili nekog drugog privrednog klizišta. Radnici u Brodu štrajkuju tražeći uglavnom da budu ispoštovane ranije dogovorene beneficije. I treba! Kamo sreće da je takva situacija pravilo, a ne izuzetak za kolektive u kojima poslodavac ne poštuje zagarantovana prava.
Da je robinja iz Drvara imala plaćen rad za vikende, praznike i ostala "crvena slova" do sada bi zaradila da otvori vlastitu prodavnicu. Ne jednu, već čitav lanac po cijelom Livanjskom kantonu