U noći kada su se hiljade navijača pokunjeno vraćale s utakmice na kojoj su Ćirini momci izgubili od fudbalske reprezentacije Irana i dok su filmski znalci i amateri sabirali utiske o netom otvorenom filmskom festivalu, Sarajevo je ostalo bez još jednog svog stanovnika. Pet-šest kilometara dalje od centra kulturuno-sportskih dešavanja te večeri ubijen je dvadesetrogodišnji Amar Mistrić.
Oni što su ga poznavali kažu da je bio zlatno i čestito dijete. Radio za nekog "poduzetnika" u buregdžinici da bi pomogao svojoj porodici, sam izdržavajući majku i sestru, kako bi jednog dana stao na svoje noge i postao svoj gazda. Tvrde da mu je to konačno i pošlo za rukom. Sa dvojicom prijatelja otvorio je kafić. Njegovoj životnoj priči nije bilo suđeno da ima sretan epilog. Tri-četiri dana nakon pokretanja vlastitog biznisa ubijen je. Na svom novom radnom mjestu - u svom kafiću.
Prema prvoj policijskoj verziji, s kojom se podudaraju izjave i njegovih drugova, Amar je usmrćem hicem iz pištolja koji je u njegovu glavu navodno ispalio izvjesni Edin Vuk. Jedva da je punoljetan i tek godinu je mlađi od svoje žrtve. Poželjelo je ovo dijete da pije i da se provodi do zore. U tuđem kafiću. Kad su Vuku i njegovom jaranu Alenu Heraku vlasnici, a nesretni Amar je bio jedan od njih, rekli da je fajront i da moraju zatvoriti objekat, Vuk je potegao pištolj. Jednog drugog djeteta više nema među živima i to je jedina, nažalost, nepobitna činjenica s kojom će njegova porodica morati nekako nastaviti živjeti. Konačnu istinu o ovom zločinu utvrđivaće policija i tužilaštvo. Lokalne vlasti, koje još nisu valjano ni skinute sa stuba srama zbog javnog smaknuća srednjoškolca Denisa Mrnjavca, održavaju hitne sastanke i od policije traže isto tako hitne reakcije. Ponovo odzvanjaju apeli da se građanima vrati sigurnost i da se konsoliduju snage zadužene za održavanje javnog reda i mira.
Ovaj zločin iz obijesti, kako ga je etiketirao gradonačelnik Sarajeva Alija Behmen, šokirao je javnost iako stalno svjedočimo sličnim demonstracijama sile nakupljene u nadobudnoj mladeži. Tu mladost naši stručnjaci često zovu i djecom tranzicije. Tate su im poznate face u mahali i državi, a mame prezauzete pomaganjem u vođenju porodičnog "biznisa". Za to vrijeme potomci, kojima je ličnost formirao višak olako dobijenog, a nezarađenog novca, ubijaju svoju strašnu dosadu potragom za najskupljim mobitelima i ostalom modernom tehnikom, za najpopularnijim i najbržim autima. Kada sve to "roditelji tranzicije" kupe, dosade je opet na pretek. Njihovi dječaci energiju ne mogu potrošiti ni u školi; nijedan učitelj neće rizikovati da izgubi svoje mizerno plaćeno radno mjesto zato što je za prolaznu ocjenu od maminih i tatinih sinova tražio i neko znanje.
Djeca tranzicije prisiljena su da traže nove izazove kako bi si skratila dane besposličarenja i dokazala sebi i okolini da su bitna i vrijedna (straho)poštovanja. A ima li od pištolja efikasnijeg sredstva da nekom zaprijetiš i privoliš ga da ti se klanja i ispunjava preostale eventualno neispunjene želje? Amar Mistrić se u posljednjim sekundama svog života uvjerio da nema. Prije nego što je likvidiran navodno mu je Alen Herak postavio pitanje svih pitanja: "Ta, znaš li ti uopšte ko sam ja? Hoćeš da ti sad pucam ovdje?" Ostalo znamo. A znali smo i prije ovog najnovijeg zločina.
Sistem vrijednosti kod nas je poodavno poremećen. Poruke bez kojih je nekada bio nezamisliv odgoj u kući, poput onih "uči i radi da nešto postigneš u životu", "ne kradi", "ne ubij" kod nas su sada tek staromodne floskule ili zablude.
Moderno je doba pa su uspostavljenja i za njega odgovarajuća pravila ponašanja. Ta pravila govore da je sasvim prirodno da ne treba da kontrolišeš svoj bijes, ne treba da paziš da svojim ponašanjem ne iritiraš i ne tlačiš sredinu u kojoj živiš, da ne treba da paziš da tvoje uživanje u vlastitoj slobodi ne bude surovo iživljavanje nad drugim ljudima... Nije više poželjno da se u raji ističeš po znanju, marljivom radu ili po dobrom smislu za humor. Što manje znaš i radiš i što to arogantnije pokazuješ, to više vrijediš.
Ove nakaradne standarde djeci su nametnuli oni likovi što zadnju deceniju i po ne silaze s naslovnica naših novina i bez čijih "važnih" izjava ne možete zamisliti nijedne vijesti na televiziji. Ti likovi zagovaraju bespoštednu borbu za opstanak samo svojih naroda, javno prijete prstom ili nokautom ako im se nešto prigovori, poručuju da su se oni i njihovi sljedbenici dosta prilagođavali drugima i da će se zbog toga sada valjda cijeli svijet morati prilagođavati njima. Godinama se razmeću ucjenama, pozivaju na linč onih što se još usuđuju da misle svojom glavom, fašistima i islamofobima nazivaju sve one drugačije od sebe. I godinama svi opstaju na sceni. Niko od njih nikada nije položio račune: prozvani fašisti ne završavaju tamo gdje bi im bilo mjesto da im je zločin dokazan, a optuženi za islamofobiju nastavljaju vrijeđati vjernike svojim stavovima iz kojih, kao, izbija strah od Islama. Sve vrijeme drže nam lekciju da se isplate samo destrukcija, snalaženje preko noći i eliminacija svakog ko ti nije simpatičan.
Sudeći po učestalosti likvidacija nedužne djece i po rastu broja krvavih obračuna, ova lekcija je dobro savladana. Maloljetne i punoljetne siledžije sistematski su ohrabrene da slobodno potežu palice, noževe, pištolje. Tamo gdje baš zagusti i gdje se vlast prepadne da će joj zbog još jednog zločina propasti neki festival, policiji će uvesti vanredno stanje i natjerati je da stalno provodi racije tražeći nelegalno oružje. Ova "žetva" u domaćoj režiji građanima neće vratiti osjećaj sigurnosti baš kao ni najavljeno osnivanje policijske jedinice za specijalne namjene u Sarajevu. Biće sve isto ili još gore dok god djecu budu odgajale i usmjeravale parole naših neuglednih javnih ličnosti, krimi-filmovi i ulica, a roditelji im vlastitim primjerom pokazivali da treba da se drže nereda, nerada i anarhije.