Rodna ravnopravnost doprinosi i suštinski je uslov pravednosti i jednakosti, odgovornosti prema svim građanima i građankama, društvenog i ekonomskog razvoja, smanjenja siromaštva i poboljšanja kvaliteta života, sigurnosti i blagostanja stanovništva u cjelini.
Iako zakonski okvir garantuje i štiti prava žena i ravnopravnost muškaraca i žena u društvu, situacija de fakto je ipak drugačija. Položaj žena u svijetu, a i u našem društvu je i dalje težak, žene su i dalje diskriminisane po osnovu pola, ugrožena su im prava, veliki broj njih su žrtve nasilja na ženama, nezadovoljavajuće je i stanje na mjestima odlučivanja u političkom i javnom životu, a mnogima su ugrožena ili u nedovoljnoj mjeri omogućena osnovna ekonomska, socijalna, politička i kulturna prava.
Razlog za nepoštovanje standarda i principa za ravnopravnost polova leži u nepoznavanju i nedovoljnoj svijesti o ovim pravima, ali i o tradicionalnim, patrijarhalnim i stereotipnim društvenim obrascima i rodnim ulogama žena i muškaraca koji im se nameću i otežavaju njihov napredak, te su često glavna prepreka u ostvarivanju suštinske rodne ravnopravnosti. Stoga je potrebno, pored daljeg jačanja zakonskog i institucionalnog okvira u ovoj oblasti, stalno raditi na podizanju svijesti, obrazovanju o ovim pravima i njihovom značaju, a u cilju iskorjenjivanja štetnih predrasuda i stereotipa koji vode diskriminaciji i nasilju.
Žene trpe diskriminaciju u različitim oblastima života i rada, u privatnoj i javnoj sferi. Od različitih oblika diskriminacije izdvajaju se:
1. Nasilje u porodici
Prema podacima o slučajevima nasilja u porodici, koje prikupljaju nadležne institucije i subjekti zaštite od nasilja u porodici, preko 95% žrtava nasilja u porodici su žene. Zaštita njihovih prava u slučajevima koji su procesuirani pred pravosuđem još nije zadovoljavajuća. To obeshrabruje žene da prijave slučajeve diskriminacije i nasilja koje doživljavaju.
2. Diskriminacija u oblasti rada, zapošljavanja i pristupa resursima
De fakto žene rade više, a imaju manje. U nepovoljnijem su položaju na tržištu radne snage, teže ostvaruju radna prava kada je u pitanju materinstvo, često su prve na udaru otkaza u slučaju ekonomske krize. Žene, takođe, nisu u ravnopravnom položaju prilikom traženja zaposlenja zbog svog bračnog odnosno porodičnog statusa. Stoga su prinuđene da rade u takozvanoj sivoj ekonomiji na lošije plaćenim radnim mjestima i da prihvataju poslove pod lošijim uslovima. Žene su manjina među zaposlenima i u aktivnoj radnoj snazi. To ne znači da one manje rade, naprotiv, svakodnevni poslovi žena u domaćinstvu i oko brige o članovima porodice su opterećujući, neplaćeni i društveno nepriznati. Privredne grane u kojima su većina žene su najmanje plaćene i najmanje vrednovane. Čak i u tim granama rukovodeći kadar je većinom muški. Žene su u veoma malom procentu vlasnice imovine, pa im je iz tih razloga otežan pristup kreditima i finansijskim podsticajima. Veliki broj seoskih žena rade kao neplaćeni pomažući članovi domaćinstva, ne primaju za to nikakvu nadoknadu i prihod niti imaju mogućnost ostvarivanja penzijskog i zdravstvenog osiguranja.
Rodna ravnopravnost ne podrazumijeva rat polova, pobjedu jednog pola nad drugim, nego upravo sinergiju oba pola, žena i muškaraca, radi obostrane koristi
3. Diskriminacija u učešću u javnom i političkom odlučivanju
Opterećenje žena brojnim obavezama u privatnoj sferi, te preovlađujući stav društva da za žene nije politika, utiče na de fakto otežan pristup upravljanju i odlučivanju. Zato one nemaju dovoljno mogućnosti da utiču na odluke koje bi poboljšale njihov položaj.
4. Višestruka marginalizacija
U posebno nepovoljnom položaju su žene na selu, žene sa invaliditetom, samohrane majke, Romkinje, izbjeglice i raseljena lica, žene žrtve nasilja i druge višestruko marginalizovane grupe. Ove grupe žena trpe diskriminaciju i po osnovu pola i po osnovu nekog drugog svojstva ili situacije u kojoj žive, što dodatno otežava njihov položaj.
Ova pitanja zahtijevaju dugogodišnji rad usmjeren na otklanjanje prepreka i uzroka diskriminacije po osnovu pola u svim oblastima. To, prije svega, zahtijeva promjenu svijesti i stavova o tradicionalnim, patrijarhalnim i stereotipnim ulogama žena i muškaraca cijelog društva, uključujući institucije i zaposlene u institucijama sistema, civilni i privatni sektor kao i sve pojedince/pojedinke koji svi zajedno moraju biti nosioci promjena. Naročito je značajno uticati na promjene stavova i prihvatanje rodne ravnopravnosti kao vrijednosti za sve, naročito kod djece i omladine, pa se oblasti obrazovanje i mediji ističu kao posebno važni za postizanje ovog cilja. Pored stalnog djelovanja na usklađivanju zakonskih regulativa, potrebno je da praksa uvažava potrebe i probleme žena i djevojčica, te da se normativna ravnopravnost pretoči u stvarnu ravnopravnost. Ovo znači da mjere koje preduzimaju u svim razvojnim i reformskim procesima moraju biti planirane, praćene i ocjenjivane sa aspekta njihovog uticaja na žene i muškarce kao stanovništvo. To takođe znači da moraju biti planirane i finansirane posebne privremene mjere u oblastima u kojima je uočena diskriminacija po osnovu pola, a koje imaju za cilj njeno otklanjanje. Sve navedeno treba da prati i adekvatna zaštita ženskih ljudskih prava u pravosudnim institucijama. Iz tih razloga važno je znati i promovisati značaj rodne ravnopravnosti kao opšte društvene vrijednosti za sve. Iako je napredak vidljiv u mnogim oblastima, ipak je ostalo još mnogo posla da se uradi. Svi treba da se kritički osvrnemo na ostvarena dostignuća, kako bismo mogli graditi i unapređivati ono što smo uradili i popraviti ono što nismo. U cilju dostizanja rodne ravnopravnosti, važno je naglasiti proaktivnu ulogu muškaraca i uticaj rodnih odnosa na same muškarce, uključujući i privilegije i poteškoće sa kojima se oni suočavaju. Rodna ravnopravnost ne podrazumijeva rat polova, pobjedu jednog pola nad drugim, nego upravo sinergiju oba pola, žena i muškaraca, radi obostrane koristi.
Spomenka Krunić (direktorica Gender centra - Centra za jednakost i ravnopravnost polova Vlade Republike Srpske)