Prijem Ive Josipovića u Berlinu pretvorio se u trijumf. Čuvali su ga snajperisti pod kukuljicama, pred službenom povorkom bio je zid policajaca na zelenim motorima. Iznad kolone letjeli su helikopteri. Protokol je također bio na najvišoj razini - primili su ga svi najviši dužnosnici, a navečer, svirala mu je, najbolja na svijetu, berlinska filharmonija.
Takve državničke pompe za nekog balkanskog državnika nije bilo otkako je Njemačku pohodio drug Tito. Čini se da je to čak i Ivu malo ganulo: jednom se osmjehnuo šire od uobičajene suzdržane žovijalnosti koja inače prati njegov simpatični nastup. To je to što me zanima, mogao bih reći poput lista koji odnedavno smijemo spominjati jer je potpisan takav strateški sporazum između naše dvije izdavačke kuće (dakle: Styrijina tabloida "24 sata").
Zašto je Josipović stao odjednom privlačiti pažnju neproporcionalnu veličini zemlje iz koje dolazi? Osiguranje je podignuto na višu razinu formalno zbog eksplozivne pošiljke upućene uoči njegova posjeta hrvatskom veleposlanstvu u Berlinu. To je koincidiralo s prijetnjama postavljanjem bombe po sudovima u Zagrebu, gdje desničarski krugovi pokušavaju dići raju na noge. Povod je uhićenje jednog borca Domovinskog rata, optuženog za ratni zločin u Vukovaru. Desnica instiktivno osjeća da je njena pozicija postala klimava - vladajuća stranka restrukturira se, stvorena je klima nekog novog "regionalnog" kvazibratstva-kvazijedinstva, pa prilike više ne pogoduju ucjenama i kriminalu koje ti je prije omogućavao status prolupalog branitelja.
Ilustracija koja bi se mogla objaviti u Benetottonovu i Toscanijevu antropološkom foto-magazinu "Colors": na autocesti kod Slavonskog Broda vidio sam lika u motorističkoj jakni, koji je na leđima imao veliki znak PTSP, naziv braniteljske udruge (jedne od više od dvije tisuće njih u Hrvatskoj) i oznaku "Klub Vinkovci"...
Ti braniteljski "pakleni anđeli", naslutili su, dakle, da bi se nešto nepovoljno moglo promijeniti na političkoj sceni ako se ovako nastavi... Evo, uhićen je Merčep, a sutra, sutra ti možda netko banuti na vrata i zapitati: "Čekaj, gdje si ti ono zaista bio u ratu, u kojoj jedinici, od kojega dana i tko ti je bio zapovjednik, te zašto si, zapravo, dobio koncesiju na državnu šumu ili ribnjak?"
Kad njemačka država Josipoviću pruža tako snažno, vidljivo osiguranje i demonstrira respekt, ona zapravo pokazuje da neće tolerirati desničarsku histeriju, ni političare koji je pokušavaju izazvati. A zna se kako je duga ruka njemačke policije - do danas nije prestala tragati za Udbinim ubojicama, a to što su se neki od njih pretvorili u hadezeovske korifeje, neće ih zaštititi. Savršena memorija, ili "Total Recall", ugrađen je u sam genotip nove njemačke države, u kojoj se ništa i nikad ne prepušta zaboravu, pogotovo ako je riječ o progonu kriminala ili krivnji za ratne zločine.
No, to je samo akcidentalni motiv - državnički status Josipović je u očima njemačkog državnog vrha stekao angažmanom na Balkanu, nadasve u Bosni. U današnjoj Europskoj uniji, Bruxelles gotovo ne igra - diplomatske ingerencije preuzele su velike nacije, a za Balkan praktično je zadužena Angela Merkel. Tako stvari stoje. Njemačka ima veliku težinu u europskim poslovima, a u jugoistočnoj Europi, strahovit ekonomski utjecaj. Najkrupniji biznis ovdje je njemački, a on i dalje nezadrživo prodire. Tu su ili će biti, u gotovo svim državama bivše SFRJ – "Deutsche Telekom", RTL te "Axel Springer Verlag", koji je konsolidirao svoju istočnoeuropsku diviziju sa švicarskim "Ringierom". Banke su austrijske, ali one rade s njemačkom lovom i s njemačkim rezervnim bankama, pa bi se već u sljedećem ciklusu konjunkture sve to odjednom moglo vidno pretvoriti u ono što zapravo već jest - sveobuhvatno njemačko gospodarsko interesno područje. No, uz takav ekonomski zahvat ide i odgovarajuća politička odgovornost za politički menadžment potisnute, no uvijek dubinski prisutne konfliktnosti.
Što su na Balkanu najopasnija krizna žarišta?
Kosovo, teoretski, ali, u praksi, Kosovo je mirno. Boris Tadić čvrsto kontrolira situaciju i ne dopušta da taj problem - koji je za Srbiju težak unutrašnji problem - eskalira u krizu. Nema terorizma, nema virulentne propagande u državno kontroliranim medijima. Međunarodna zajednica zato silno uvažava Tadićevu vlast.
U regiji se postupno smanjuju tenzije. Nakon posljednjeg kruga pacifikacije, u kojoj su SAD imale puno važniju ulogu od Njemačke, jer se u toj podjeli posla Amerika bavi ekstremistima, terorizmom, narko-mafijom i političkim eksponentima kriminalnih lobija, otišli su ili izgubili na važnosti neki balkanski političari koji su stvarali nevolje. Umirovio se Stipe Mesić, koji je bio blizak s Harisom Silajdžićem pa je još jučer govorio o mogućnosti "intervencije Hrvatske vojske u Republici Srpskoj". Otišao je i njegov pajtos Silajdžić - potpuno je iščezao s političke scene. Morao je odstupiti s položaja premijera Milo Đukanović, a kosovski premijer Hašim Tači optužen je ponovo pred Haškim sudom. On je ranije tu bio oslobođen, ali u toku pocesa ubijeno je sedam svjedoka koje je Tužilaštvo protiv njega pozvalo. Moj stari drug Fatmir Sejdiu, umjereni predsjednik koji nema nikakvih repova i uživa američku podršku, rezignirano se povukao s položaja, a onda je počeo progon bivšeg osnivača Oslobodilačke vojske Kosova...
A i Sanader je otišao onog časa kad se njegov koruptivni slučaj europejizirao: dok je Hypo bio hrvatski i hrvatsko-austrijski i austrijsko-regionalni problem, mirno je primao torbe s novcem i u svoj portfelj parkirao kompanije kao što je slike koje su mu poklonili dobri ljudi pohranjivao u "sigurnu sobu" u vili kupljenoj novcem nepoznata podrijetla. No, onoga časa kad je Hypicu kupila bavarska državna banka, koju je kontrolirao Edmund Stoiber, bivši suparnik Angele Merkel u konzervativnom krilu stranke, pa preuzeo više od tri milijarde eura toksičnih kredita, na toga se južnjačkog katolika problematičnog političkog morala sručio gnjev kćeri sjevernjačkog protestantskog pastora. Sanader je bio kolateralna žrtva - sam se uklonio da ne bude uklonjen na grublji način.
Drugo je opasno balkansko žarište Bosna. Tamo ne djeluju ekstremisti - ratni zločinci ili su na robiji, ili im se sudi u Haagu. Za one hrvatske, Praljka i petoricu drugova, zatražili su tužitelji umjerenih 240 godina robije. Ljudi sa Suda misle da će, na koncu, Prljak i Prlić dobiti ne više od, recimo 27, što im je super - trećina se oprašta za dobro ponašanje, a kako su peticu već odgulili, evo ih vani za sedamdeseti rođendan. Što rekao Silvek Degen jednom svom klijentu koji je dobio dvadeseticu: "Ma što ti je to - ljeto, zima, ljeto, zima, ljeto, zima... i već si van!"
Usprkos tome, Bosna je nestabilna, nesolidno fundirana građevina s pukotinama koje se pojavljuju, jer se pomalo nakrivila. Ne treba potcijeniti uspjeh stabilizacije društva - danas kroz tu državu svi posve slobodno cirkuliraju, a to vrijedi i za biznis i za ljude. No, politička stabilnost institucija nužna za napredak prema europskim integracijama, nije postignuta. U Sarajevu, pokušavaju to prikazati kao posljedicu "separatizma" Republike Srpske. U stvari, Srbi naprosto egzerciraju svoju dejtonsku autonomiju, pa se ne odriču samostalnosti koju im pruža mirovni sporazum, što ga solidarno garantiraju velike sile. Ne, uzrok problema je urušavanje drugog entiteta, Federacije BiH, koja obuhvaća bošnjačke i hrvatske općine.
U Federaciji BiH više nema Hrvata na položajima koji se dijele u Sarajevu. Bez obzira na intervencije visokog predstavnika, koji još u nekoj mjeri nadzire Bosnu, ta se opstrukcija naprosto ne može spriječiti. Kako se ne mogu zaposliti u javnom sektoru, a privatnog gotovo i nema, u Sarajevu više nema Hrvata i Srba - ostalo ih je možda dva posto, a bošnjačke političke stranke ne dopuštaju da se utvrdi stanje provedbom popisa stanovništva, koji će 2011. biti proveden u cijeloj Europi (pa i u Republici Srpskoj).
Koncepcija Federacije BiH nije se u praksi pokazala uspješnom, ali to ne obeshrabruje bosanski SDP da traži ukidanje "genocidne tvorevine" Republike Srpske, kako bi se isti neuspješni model posvuda primjenjivao...
Kao hrvatski predstavnik u državnom predsjedništvu Bosne i Hercegovine izabran je Željko Komšić. On je član SDP-a, stranke koja se pokušava prikazati kao proponent "građanske" opcije, a zapravo je stranka bošnjačkih glasača, koja zastupa koncepciju unitarne države. Po njihovu, glasovi bi se brojili, bez obzira ne nacionalnost, i biralo bi se bez "ključa" koji čuva manjinske interese u kompozitnoj državi.
Koncepcija "građanske", "jedinstvene", "normalne države" Bosne i Hercegovine isti je unitaristički model koji su Milošević i njegova ekipa forsirali u Jugoslaviji prije dvadeset godina. Ali, Sloba je imao vojsku, državnu štampariju novca i monopol u međunarodnim odnosima, silu i moć, pa se na temelju racionalne - ali pogrešne - procjene odnosa snaga upustio u tu luzersku kombinaciju.
U osnovi te ideje predodžba je o "nosiocu stanarskog prava" na državni teitorij. Bosna je biva bošnjačka država, a Srbi i Hrvati, oni su sustanari. Kao što je jedan srpski pukovnik prije trideset godina rekao albanskim pitomcima zagrebačke Tehničke akademije u Ilici: "Tražite republiku? Dao bih vam je, ali prvo nađite lokaciju!"
U asimetričnom društvu većina uvijek predlaže da se zanemari različitost kao sporedno svojstvo idealnog, generičnog građanina. No, takva se slitina može stvoriti taljenjem u Americi, gdje su svi stigli brodom, a ne u Europi, pogotovo ne na Balkanu, gdje je sociokulturna distancija još puno veća od one između germanske i romanske komponente u Belgiji, što se ni tamo zamalo ne daju izmiriti. U Bosni, pak, postoji duboki jaz između civilizacija, ali on, suprotno banalnim predodžbama, nije produkt historije, nego rezultat recentne bošnjačke politike.
Bošnjačka politika nije europska. Iz Sarajeva nitko ne gleda na Zapad, nego samo na Bliski istok. Kao što su Srbi masovno retrogradno orijentirani i upućeni na prošlost pa kao što profesor Dragoljub Mićunović kaže "ne mogu jedino da se dogovore treba li se vratiti u Titovu Jugoslaviju, u Kraljevinu Jugoslaviju ili u srednji vek", tako se bošnjački političari slažu oko smjera, ali ne oko cilja - jesu li to Džeda, Teheran ili Ankara, ne zanemarujući Tripoli i Dohu, budući da prosvijećeni katarski emir u Sarajevu upravo osniva moćnu televizijsku ustanovu, ogranak bliskoistočnog CNN-a, Al Jazeeru, koja će uskoro emitirati i na nama razumljivom jeziku...
Tko uopće vlada u Sarajevu?
Na nedavnim izborima u Bosni, među Bošnjacima pobijedio je SDP sakupivši 27% glasova bošnjačkog pučanstva, 2,5% hrvatskog i 1,5% srpskog. Predsjednik socijaldemokrata dr Zlatko Lagumdžija proglasio se tada ukupnim pobjednikom izbora te objavio kako su ga podržale hrvatske i srpske biračke mase, izjašnjavajući se, dakle, protiv terora nacionalističke politike. Takva indikacija ne vidi se u stvarnim brojevima, ali dr Zlatko kontrolira sarajevske medije, pa je uspio posvuda proturiti tu svoju konstrukciju.
Većina Bošnjaka redovno glasuje za nacionalnu centralu koja uživa podršku Rijaseta (vjerskog poglavara), a to je Stranka demokratske akcije pokojnog Alije Izetbegovića. No, uoči posljednjih izbora, Lagumdžija je kao sposoban taktičar kojega ne ograničavaju nikakvi načelni obziri, uspio navesti jednog od glavnih ljudi te stranke, novinskog tajkuna Fahrudina Radončića, vlasnika utjecajnog dnevnika "Avaz", da s njim uđe u neobjavljenu koaliciju pa pocijepa SDA. Tako se Radončić pojavio na izborima kao konkurencija matičnoj stranci koju drže Sulejman Tihić i Alijin sin Bakir Izetbegović. Dvije su frakcije nacionalne stranke podijelile glasove i na prvo je mjesto izbio je podjednako nacionalno monolitan ali retorički kamuflirani SDP. Tada je dr Zlatko sklopio koaliciju s Tihićem i Izetbegovićem, a preambiciozni Radončić je izvisio. Sarajevska kuhinja! Na kraju nitko nije bio pametniji ili jači... Te dvije frakcije SDA ionako iz pozadine menadžira reis-ul-ulema Mustafa efendija Cerić, već prema tome kojem se islamističkom utjecaju bliskoistočnih pokrovitelja momentalno više priklanja.
U ratu, u Bosni je bio snažno prisutan Iran, ali su ga Amerikanci istisnuli Saudijcima, pa su tako stigli Al Qaidini mudžahedini (i trojica od njih, pripadnici Armije BiH, završili su poslije u njujorškim "blizancima"). Onda se taj utjecaj pokušalo jače supstituirati turskim. Turska je gurala Harisa Silajdžića, a otkako je ovaj otpao, podršku uživa Bakir, kućni prijatelj turskog ministra vanjskih poslova, beskrajno utjecajnog profesora Ahmeda Davutoglua.
Saudijska intruzija donijela je širenje vehabizma - arapski i domaći mudžahedini počeli su osnivati svoje zajedinice i taj pokret obuhvatio je već oko 4% bošnjačkog stanovništva (po nekim ne do kraja uvjerljivim podacima). Efendija Cerić nije sretan, ali između para i sekte koja mu ruši autoritet, taj se Visočanin pragmatično orijentira...
Poslije izbora, Lagumdžija je odlučio preuzeti svu vlast u Federaciji te zauzeti mjesto premijera na državnoj razini. Htio je pokrenuti međunarodnu zajednicu da mu proširi premijerske ingerencije izvan okvira Dejtonskog sporazuma, kako bi, objasnio je, njegova vlada mogla učinkovito provesti reforme ne obazirući se na partikularne interese... To je otprilike ona rola koju je u posljednjim danima Jugoslavije pokušao preuzeti inž. Ante Marković. U tročlanom državnom predsjedništvu, uz Komšića, Hrvata kojega su birali Bošnjaci, sjedi Lagumdžijin koalicioni partner Bakir Izetbegović. Znači, nevjerojatno je ojačao, zahvaljujući nesavršeno konstruiranim političkim institucijama bosanskohercegovačke države - sve na temelju malo više od četvrtine birača koji su izašli na izbore, te osobito agresivne propagande u medijima u kojima ima vidljiv, ali prikriven utjecaj.
Da preuzme Federaciju, dr Zlatko se htio utaliti s jednim od dva pocijepana HDZ-a, koji su ranije uvijek bili spremni na takve aranžmane. No, sad se nisu usudili - bošnjačka majorizacija previše je antagonizirala Hercegovce. Do sada su bili prilično rezignirani, jer su praktično optirali za iseljenje u Hrvatsku. Stoga se nitko nije ufao ući u taj šejtanski ortakluk, osim Lijanovića, koji ne riskira ugled, i jedne beznačajne kantonalne organizacije HSP-a, ustaša-vegetarijanaca, ali to neće biti dovoljno da se obrazuje federalna vlada. Dva HDZ-a, koja inače strastveno ratuju, bili su prinuđeni da naprave sporazum o zajedničkom nastupu u Sarajevu, a isto je učinio Dodik sa svojom opozicijom u Republici Srpskoj. On je pritom objavio da neće sudjelovati u vladi kojoj na čelu neće biti Hrvat, jer to Hrvate sad ide, a ako se jednom napusti rotacijsko načelo, više neće biti kraja nametanju ljudi iz Sarajeva. Kako je i Lagumdžija u koaliciji sa SDA, svih šest velikih, "mejnstrimskih" stranaka tri naroda u Bosni i Hercegovini, vezale su svoje glasove u nacionalne blokove, što znači da je nastupio historijski trenutak za sveobuhvatni razgovor o sporzumu koji se prvi put može postići bez zaobilaženja važnih aktera. Ono što će dogovoriti, imat će obavezujuću težinu...
To, naravno, nije ono što želi Zlatko Lagumdžija. On želi biti premijer - i točka. To je njegov program. Kao premijer, proširivat će svoje ovlasti, dizati tenziju u Sarajevu, mobilizirati ulicu, ložiti preko štampe, zastrašivati i ucjenjivati predstavnike međunarodne zajednice, sve dok mu ne popuste...
No, na tom putu ispriječio mu se jedan mirni profesor kompozicije i ustavnog prava, ambiciozan koliko i samozatajan... On se u Bosni aktivirao gotovo slučajno.
(Kolumna je preuzeta iz "Globusa")