Ismet Bajramović, predsjednik Saveza samostalnih sindikata BiH, prije tačno 13 mjeseci obećao je hiljadama obespravljenih radnika da će hitno krenuti u rušenje Vlade FBiH.
Precizirao je da će Sindikat metalaca, na čijem je čelu tada bio, prije rušilačkog pohoda "sačekati samo desetak dana" da se uvjeri hoće li izvršna vlast ispoštovati zaključke Parlamenta o rješavanju brojnih problema zaposlenih u metalskom sektoru, prije svega onaj o uvezivanju radnog staža. Bespoštednu borbu za radnička prava Bajramović je najavio 30. septembra prošle godine, dan nakon protesta metalaca pred zgradom federalnog parlamenta na kojem su sindikalne vođe od radnika bile odvojene sigurnom metalnom ogradom.
Prođe od tada više od 365 dana. Ministri u Vladi FBiH još su na svojim mjestima, čekaju da ih zamijeni nova garnitura kako i sljeduje nakon netom održanih opštih izbora. Zaključci Parlamenta nisu ispoštovani, u međuvremenu je samo povećan broj mjeseci za koje metalcima nisu uplaćeni doprinosi, tako da je sada nedovoljno i onih 85 miliona KM planiranih za ovu namjenu. Promijenio se, doduše, i Bajramovićev status. U februaru ove godine izabran je za predsjednika Saveza samostalnih sindikata, pa umjesto 1.100 KM koliko je mjesečno dobijao kao šef granskog sindikata, sada ima neto platu od oko 2.200 KM. Napredovanje u sindikalnoj organizaciji kao da mu je oduzelo moć govora i zagovaranja prava većine radnika, koja prima puno manje od državnog prosjeka od 800 KM. Utihnuo je, nema više ni naznaka njegovih nekadašnjih gromoglasnih zaklinjanja u prava radničke klase. S vremena na vrijeme se oglasi saopštenjem u kojem ponovi da ne odustaju od reformi unutar sindikata i da neće biti pasivni u sučeljavanju sa vlastima koje su odgovorne za uništavanje preduzeća.
Da se Savez reformisao Bajramović dokazuje tvrdnjom da sada nemaju samo predsjednika, nego i dvojicu potpredsjednika. Isplata njihovih plata nije upitna jer Savez mjesečno od članarina inkasira oko 750.000 KM. Ovaj novac uplaćuju oni od kojih se Bajramović prošle godine ogradio željeznom ogradom i stao na njenu suprotnu stranu - onu do ulaza u zgradu Parlamenta FBiH. Kad kasne sa uplatama radnike se podsjeti da bez jedinstva i međusobne solidarnosti nema ni uspjeha u borbi protiv poslodavaca-izrabljivača i nesposobnih vlada. A šta zauzvrat dobijaju radnici redovne platiše sindikalnih članarina dokazuje agonija zaposlenih u jablaničkom "Granitu". Duže od četiri godine sami su se borili za svoje plate i za firmu koju je Uprava oštetila za 12 miliona maraka. Potom su prestali raditi i ostali bez plata. Neprekidno su u štrajku od februara, od mjeseca Bajramovićevog ustoličenja na dobro plaćenu poziciju, a iz centrale Sindikata u Sarajevu "dobili" su samo isključnicu iz članstva jer su kasnili sa uplatom članarina. Za to vrijeme vođa reformisanog Saveza samostalnih sindikata Ismet Bajramović sa saradnicima bavio se puno važnijim problemima. Socijalnu osjetljivost i odgovornost prema bazi koja ih je izabrala demonstrirali su održavanjem sastanaka sa ugroženim novinarima, previranjima da li se na opštim izborima nezavisno kandidovati ili se ubaciti na kandidatske liste političkih partija. Pošto nije bilo moguće postići konsenzus unutar Saveza, sindikalne vođe odustale su od (zvaničnog) političkog angažovanja. No, to ne znači da se i dalje neće saopštenjima i proglasima boriti protiv sluganskog odnosa prema vlastodršcima.
Armija onih u čije ime je Bajramović najavljivao obračun sa Vladom FBiH danas od njega ima priliku slušati najave novih revolucija zarad boljitka radničke klase.
"Savez samostalnih sindikata BiH planira krajem novembra okupiti nekoliko hiljada sindikalaca i radnika na protestu upozorenja političkim strankama od kojih traže da do kraja godine bude formirana vlast", izjavio je Bajramović početkom sedmice na izmaku, a u slučaju da ova prijetnja ne urodi plodom, najavio je "još masovniji protest u januaru".
Nova vlast, već je izvjesno, neće biti konstituisana do 31. decembra i ta činjenica nije uzrok problema radnika "Granita", "Orla", "Hidrogradnje", "Neimarstva", "Novoteksa", "Feroelektra"... Za temeljito uništavanje ovih firmi trebale su godine, a tome su se protivili samo njihovi zaposlenici štrajkovima i blokadama. Centrale sindikata na ove vapaje reagovale su tek kad bi se gladni radnici sukobili sa policijom ili kad bi štrajkačima u posjetu došli resorni ministri u pratnji novinara. Borba za preživljavanje svakodnevna je, sa obustavom rada ili bez nje, ali to sindikalcima sa platama od hiljadu ili dvije maraka nije dovoljan razlog da se uozbilje i počnu raditi posao za koji su izabrani i plaćeni. Prijetnje masovnim izlascima na ulicu ništa ne znače ljudima koji od završetka rata nemaju nikakvih primanja, u šestoj su deceniji života, a u penziju ne mogu jer u radnim knjižicama imaju "rupe" od po 13 godina neuplaćenih doprinosa za PIO.
Ovim radnicima neće pomoći verbalna rušenja vlada ni verbalne podrške sindikalista koji najviše brinu koji potencijalni kupac odgovara direktoru preduzeća pa da ga se medijski "pogura" u procesu privatizacije. Najmanje što su zaslužili je iskrena i stalna solidarnost bar onih što su do juče živjeli od radničkih plata, a sad se ponašaju kao da ne znaju da se za tu istu platu u ovoj zemlji nekada radi i po 14 sati dnevno. Od tako zarađenih plata puni se budžet sindikata i to ne bi smjeli zaboraviti njegovi predsjednici i potpredsjednici ma koliko masovne demonstracije obećavali.