Kada su pre nekoliko dana granicom Rusije, iznad Pacifika, Atlantika i Arktika, počeli nadletati ruski strateški bombarderi, prvi put posle 1992. godine, u svetu je dignuta uzbuna. Šta se događa? Da li se sprema novi hladni rat? Strah se uvukao u medije i javnost. Rusija pokazuje mišiće. A o čemu je, zapravo, reč?
Rusija je u tranziciji iz sovjetskog imperija prošla možda najgora vremena od svih koji su izašli iz sistema totalitarizma. Pad starog sistema je, naravno, probudio apetite mnogih, pre svega globalizovanih i iz velikih svetskih centara kontrolisanih koncerna, koji su u iskorištavanju prirodnih bogatstava istočnog diva videli šansu za svoj profit.
Rusiji je, u euforiji sloboda i dostupnosti svega onoga što nije imala u više od sedam decenija, trebalo vremena da se osvesti i vrati na političku scenu današnjeg sveta kao odlučujući faktor. I to baš u vreme kada se američke avanture u Iraku, Avganistanu i diljem sveta pokazuju kao promašaj. Da li je svetu ipak suđena ravnoteža snaga velikih?
Ruski predsednik Vladimir Putin je Rusiji vratio ponos. Obračunao se s legendarnim tajkunima koji su imali, pre svega u interesima stranaca, ruska prirodna bogatstva, stabilizovao privredu i uspostavio za ruske prilike adekvatan državni sistem. Potpuno je jasno da je njegov glavni, a ne jedini argument, kontrola nad izvorima energije, za kojim gladuje čitav svet, a posebno razvijeni Zapad. Predsednik Putin najavljuje jačanje odbrambene snage, najavljuje razvoj najsavremenijih tehnologija koje će ući u trku sa Zapadom i pre svega ističe da za promene u svetu treba pitati i Moskvu.
Ako se takav stav smatra kao novo razdoblje hladnog rata, onda je ovo, naravno, greška. Današnji svet ne podnosi više osvajanja divizijama, uprkos avanturama dosadašnje jedine realne svetske snage SAD, već novcem. Rusija ima dovoljno para za investiranje u područja za koja smatra da su od njenog strateškog interesa. I investiraće. Zato i panika i ukazivanje na novi hladni rat, pre svega u produkciji zapadnih energetskih koncerna.
Šta donosi ovo novo prestrojavanje velikih za nas u širem regionu, kojeg je deo u Evropskoj uniji, deo čeka, a deo je u neizvesnosti? Samo jedan primer. Češka Republika se devedesetsedamodstotno snabdeva prirodnim gasom iz Rusije, a sada se priključuju gasovodu koji dolazi iz Norveška. U stvari, radi se opet o ruskom gasu. A time se češka zavisnost od ovog izvora energije povećava na gotovo sto odsto. Da li je onda protivraketni američki štit na češkoj teritoriji još u interesu Češke?
Rusija je u svetu našeg realnog interesa sagovornik i u G8 i u dijalogu NATO - Rusija, pa EU - Rusija. Ali i u jednoj na prvi pogled posve kulturno-civilizacijskoj asocijaciji koja se zove Forum slavenskih kultura. Kultura nacija od Petropavlovskog na ruskoj Kamčatki na istoku do slovenačke Gorice na zapadu. Ovaj slavenski svet bio je oduvek meta drugih velikih etničkih grupa da se međusobno konfrontira da ga podele, a pre svega da se blokira Rusija u interesnom dolasku na toplo more. I danas je približno tako. Na primer, dok nemačke železnice najavljuju kupovinu slovenačkih železnica i udeo u luci Kopar, ruski investitori kreću na Jadran. Jesu i jedni i drugi podjednako dobrodošli?
Ja, ipak, smatram da apsolutna moć u samo jednim rukama nije dobra jer ograničava i individualne i grupne slobode i opredeljenja. Ako već postoji u međunarodnim odnosima faktor koji se zove međunarodna zajednica, uvek je bolje da sadrži sve poglede i sve opcije. Danas je Rusija ključ održivog i dugoročnog rešenja i naših regionalnih problema i teško je verovati da je moguće ne pitati Moskvu šta misli o tome.