Princip koji posljednjih mjeseci zagovara bošnjačka Socijaldemokratska partija, koja je, istina, na posljednjim izborima dobila nešto oko 25 odsto glasova u dijelu Federacije s većinskim bošnjačkim stanovništvom, primjer je samoubilačke politike kojom se sistematski ruši sadašnja državna struktura, a čiji bi krajnji cilj trebalo da bude stvaranje unitarne Bosne i Hercegovine.
Trenutno je fokus stavljen na prvu fazu razgradnje Federacije, kojom se pokušava potpuno izbrisati hrvatski nacionalni i politički identitet u tom entitetu.
Kasnije bi uslijedila druga faza, u kojoj bi bošnjački socijaldemokratski unitaristi, pod plaštom pravljenja nekakvog građanskog društva, zasnovanog na principu "jedan čovjek, jedan glas" koje u svojoj osnovi negira nacionalne identitete Srba i Hrvata, imala za cilj institucionalnu razgradnju Republike Srpske do njenog konačnog ukidanja narednih godina.
Zaista danas Zlatko Lagumdžija nije toliko opterećen formiranjem vlasti na državnom nivou, jer zna da bez predstavnika Republike Srpske nema ni novog savjeta ministara, te taktizira tako što se prvo promovisao u novog, nazovi državnog premijera, pa sad kao pravi ustupke kako na toj funkciji može da bude i Hrvat, ali iz SDP-a. Pa sad hajdemo o tome da pričamo.
Ta vrsta taktiziranja ima za cilj da skrene pažnju, kako domaće tako i regionalne političke javnosti, od suštine, a to je da su Zlatko Lagumdžija i njegov SDP uplovili u veoma opasne političke vode, čije su struje krajnje nepredvidive.
Višegodišnje sistematsko preglasavanje predstavnika Hrvata u institucijama Federacije, njihovo medijsko satanizovanje kroz javni servis FTV, te svođenje njihovog nacionalnog identiteta na pojedinačne slučajeve građanske odanosti "hiljadugodišnjoj bosanskohercegovačkoj državnosti", kako federalni mediji promovišu tri-četirti franjevaca ili jednog do dva profesora iz Sarajeva i okoline, rezultiralo je time da su Hrvati postali politička manjina koja se danas sa SDP-om bori da zadrži i ono malo ravnopravnosti što su godinama konzumirali dok je na vlasti bila bošnjačka nacionalna stranka SDA.
Upravo se to danas oduzima Hrvatima, pravo na ravnopravnost u Federaciji i pravljenje jakog bošnjačkog entiteta. S tim da je to Lagumdžija opisao kao pravljenje Zapadne Njemačke, kojoj je za cilj da vremenom "proguta" i svog istočnog komšiju, Republiku Srpsku.
I to bi vjerovatno i prošlo da najjače Hrvatske partije nisu shvatile da samo jedinstvenim političkim blokom možda imaju šansu da se odupru toj sirovoj unitarnoj politici. Naravno da su morali internacionalizovati svoj problem, jer im u suprotnom prijeti "potpuno istrebljenje" i logično je da su zaštitu pronašli prvenstveno u Hrvatskoj, kako na Pantovčaku tako i na Markovom trgu.
Zbog toga SDP i Zlatko Lagumdžija pokazuju sve više nervoze prema, za sada jedinstvenoj politici iz Zagreba, a koja se tiče položaja Hrvata u FBiH, pa ne treba nikog da iznenađuje što je njihova propagandna mašinerija, FTV, krenula u medijsko blaćenje Ive Josipovića i Jadranke Kosor, a njihovu zajedničku izjavu predstavila kao grubo miješanje u unutrašnje stvari suverene države.
Međutim, pravi politički šamar Zlatku Lagumdžiji stigao je i sa Iblerovog trga, tačnije, iz SDP-a Hrvatske, kada mu je Zoran Milanović zalupio vrata pred nosom, odbivši da ga primi tokom posljednje posjete Zagrebu. Sve ovo pokazuje da su politički predstavniciu Hrvata u BiH Dragan Čović i Božo Ljubić, ipak uspjeli da ubijede, kako zvanični Zagreb i predstavnike stranaka tako i javnost u Hrvatskog, da bez pomoći sa strane ne mogu da se "odupru" unitarističkoj ofanzivi bošnjačkih socijaldemokrata.
I stvarno, Lagumdžija i njegov SDP su danas u široj regionalnoj političkoj slagalici potpuno izvan kolosijeka koji je usmjeren ka saradnji i međusobnom uvažavanju realnosti nastalih nakon ratova iz devedesetih godina i postao je dio problema koji već sada ima kapacitet da izazove veće političke sukobe i trvenja.
Niko ne može biti potpuno siguran, ali izgleda da za sada on nema veću podršku međunarodnog faktora i da se ona za sada zasniva na njegovom ličnom odnosu sa službenicima OHR-a i pojedinih ambasada koji vole da čuju priču o jednoj državi, jednom premijeru i jednoj bosanskoj naciji. Zvanična politika koja se može čuti iz Vašingtona ili Brisela je potpuna podrška dejtonskoj strukturi.
Ovakvu pogubnu politiku SDP-a, kojom se ruši sadašnja ustavna struktura, prvo Federacije, a samim tim i države BiH, sve više prepoznaju i u ostalim bošnjačkim političkim partijama i otvoreno postavljaju pitanje može li država preživjeti Lagumdžijinu narcisoidnost i neskrivenu majorizaciju Srba i Hrvata. Naravno da ne može.
Takođe, pomalo zbunjujuće djeluje ponašanje SDA, iz koje se sve jasnije može čuti, pa čak i od Sulejmana Tihića, da koncept koji je zamislio Lagumdžija može da uspije samo u dijelu Federacije sa bošnjačkom većinom, a to bi bilo u nekih pet-šest kantona. Sve ostalo vodi u krizu, trvenja, pa čak i raspad države.
I to bi trebalo da bude jasno svima, od predstavnika međunarodne zajednice pa do ovih SDP-ovih jurišnika koji već mjesecima uporno miniraju temelje na kojima počiva BiH, a to je potpuna ustavna ravnopravnost tri konstitutivna naroda.
I na kraju moram iskreno da priznam da nisam odlučio da li da Lagumdžiji držim fige i navijam "to Zlatko, samo je ruši" ili da ipak vjerujem da će ga neko nekako dozvati pameti da prihvati sa Srbima i Hrvatima da živi u dejtonskoj BiH.