Posle smrti bivšeg predsednika Borisa Jeljcina, Strob Talbot, bivši pomoćni sekretar u Stejt departmentu u vreme administracije Bila Klintona, je opisao žaljenje povodom Jeljcinove smrti na jedan zanimljiv način: "Odnosi Amerike i Rusije nikada nisu bili bolji. On (Jeljcin) je uradio sve što smo tražili od njega.
" Vladimir Putin nije Boris Jeljcin, a i Putinova Rusija nije više ona ponižena, siromašna i servilna Rusija Borisa Jeljcina. Ova prosta činjenica objašnjava u suštini reakcije zvaničnog Vašingtona i američkih medija povodom izbora Vladimira Putina za treći mandat. Jednostavno, američki mediji implicitno i eksplicitno daju do znanja da je Putinova pobeda sumnjiva, te da je on običan autokrata i pretnja Americi.
Zvanični Vašington, iako ne vidi situaciju oko Rusije crno-belo, kako se prikazuje u medijama, ipak prihvaća da je Putin ranjiv i da Putinova Rusija ne može nikako da bude prihvaćena kao demokratska država niti kao iskreni partner Amerike.
Malo je čudno kako je Rusija ponovo prikazana kao pretnja Americi i kao nedemokratska i autokratska država, kada se uzme u obzir da je jedino prepoznatljivo, kao izvorna spoljna politika predsednika Obame, baš novi pristup odnosima s Rusijom, kojima su on i Hilari Klinton dali ambicioznu titulu "restartovanje", iako je bilo mnogo kritike na račun ove politike, gde su i republikanci i Obamine demokrate jednako upoređavali ovo "restartovanje" s Bušovom politikom, koja je izgrađena na osnovu ličnih odnosa između američkog i ruskog predsednika i na emotivnom osećaju Buša da može da veruje i sarađuje s Putinom.
Ipak, predsednik Obama je u početku svog mandata pokušavao da izgradi bolje odnose s Rusijom na temelju zajedničkih interesa i međusobnom poštovanju. Rezultat ovog novog momentuma u odnosima dviju zemalja je, barem za Ameriku, bio značajan.
Rusi su postali američki saveznici (barem u logističkoj podršci) u ratu u Avganistanu i u velikoj meri sarađivali s Amerikom u svim važnijim problemima u svetu, pogotovo u vezi sa Severnom Korejom i Iranom. Kulminacija ove saradnje doživljena je u tome što je Rusija kroz uzdržanost u Savetu bezbednosti otvorila vrata za NATO bombardovanje Libije i rušenje Muamera Gadafija.
Na prvi pogled moglo bi se reći da je Obamina politika prema Rusiji bila plodna, te je davala dodatne motivacije da se partnerstvo između ove dve zemlje učvršćava i širi. Nažalost, 2012. dolaskom izbora i u Rusiji i u Americi ovi odnosi su se u velikoj meri uzbrkali i vode u konfrontaciju i veće nesporazume.
Već u 2011. Obama i njegovi politički savetnici su počeli da predviđaju sadašnju kampanju za njegov reizbor. U to vreme, u strahu da loša ekonomska slika predstavlja jednu veliku prepreku za reizbor Obame, politički stratezi i savetnici su počeli da mu govore da mora više da vodi računa o pridobivanju specifične grupacije glasača u ključnim državama poput Mičigena, Ohaja i Pensilvanije.
Među tim ključnim glasačima je veliki broj katolika iz bivših istočnih evropskih zemalja, poput Poljske, Ukrajine, Mađarske i baltičkih zemalja i oni su u suštini taoci mentaliteta hladnog rata, gde Rusija i dalje predstavlja najveće zlo i pretnju svetskom miru. Da bi pridobio ove glasače, Obama je morao da učvrsti imidž odlučnog vođe i jakog lidera.
Ubistvo Bin Ladena mu je stvorilo temelj za izgradnju takvog imidža, ali je istovremeno morao pokazati odlučnost da vodi agresivnu borbu protiv svih mogućih pretnji Americi. U tom kontekstu izgradnja antiraketnog štita u Evropi je ponovno postala centar američke spoljne politike kao ključni deo borbe protiv terorizma uz dodatni pritisak na Iran.
Američke reakcije na reizbor Vladimira Putina za predsednika Rusije se moraju gledati u kontekstu američkih predsedničkih izbora i u nužnom ponovnom predstavljanju Rusije kao ozbiljne pretnje kako bi se pridobio veći broj glasača za koje nostalgija hladnog rata predstavlja neku želju za jednostavnijim vremenima, gde se znalo ko su dobri, a ko zli momci, a Amerika je bila jedina "supersila".
U ovoj priči Vladimir Putin ne može biti ništa drugo nego čovek koji nosi crni šešir. Zato je potrebno da se postavi pitanje legitimiteta ruskih izbora i zato se u Americi forsira priča da je "ranjeni Putin vrlo opasan".
Sada, posle izbora, možemo očekivati da će američki mediji i dalje nastaviti da se bave pitanjem legitimiteta Putinove vlasti i da će američka administracija i dalje to koristiti kao argument za sve veću i obuhvatniju podršku ruskih nezavisnih medija, nevladinih organizacija i za selektivnu opoziciju (one stranaka koje prihvaćaju da približavanje Americi i NATO-u nema alternative.)
Takođe, možemo očekivati da će predsednik Obama, pa i njegov republikanski protivnik, ko god to da bude, da nastave s tvrdom retorikom protiv Putina, u želji pridobivanja ključnih glasača. Uz retoriku krenuće ponovo priča o NATO proširenju (Amerikanci pritiskaju svoje saveznike da na sledećem samitu u Čikagu odobre MAP za Bosnu i da prihvate članstvo Makedonije pod imenom Bivša Jugoslovenska Republika Makedonija).
Naravno da im Rusija i Putin neće ostati dužni i da će iskoristiti svaku priliku da im pariraju i odgovore na način koji će u suštini da utvrđuje ono osnovno američko uverenje da su Rusi pretnja, a ne partneri.
Ovo će biti loše, ne samo po odnose ove dve zemlje, nego i po interese celokupnog sveta. Što se tiče Balkana, to otvara mogućnost da, i mimo toga što niti Amerika niti Rusija nemaju ozbiljne i vitalne interese u vezi s ovim područjem, u narednih nekoliko godina i ova regija ipak postane adut za dokusurivanje i za pritiskanje u rukama ovih rivala.