Šta dugujemo onima kojima prijete rat i nasilje? Šta i koliko možemo podnijeti? Kada su dosegnute krajnje granice izdržljivosti? Svako od ova tri pitanja je opravdano.
Međutim, ako se rasprava vodi samo između zaoštrenih izjava u medijima "Mi to možemo" i "Čamac je pun", onda pitanje izbjeglica prijeti da raskida naše društvo. Nama je potrebna iskrena diskusija o realnim mogućnostima uređenja.
Iskrenost prate i neke konstatacije:
Da, većina ljudi koji nam dolaze su zaista ljudi koji bježe iz područja zahvaćenih ratom ili građanskim ratom ili su neposredno iz susjednih regija.
Da, mi smo imali veliki dio izbjeglica sa zapadnog Balkana. Ali oni nemaju nikakve šanse za dodjelu azila. Oni se brzo moraju vratiti u svoju domovinu.
Da, i pored ove jedinstvene susretljivosti njemačkih građana i uzorne pomoći opština, moramo učiniti sve što je moguće kako bi se broj doseljenika u Njemačkoj ponovo smanjio. Jer mi ne možemo trajno u svakoj godini primiti i integrisati više od milion izbjeglica.
Uz iskrenost ide priznanje da mi ne možemo uticati na dinamiku migracije samo sa sredstvima njemačke unutrašnje politike, a kamoli bez Evrope; pa čak ni tada se neće moći rabiti ovaj trend preko noći. Njemačka je reagovala. Pokrajine i opštine će biti rasterećene. Mi smo sa paketom za azilante stvorili nacionalne pretpostavke kako bi se, prije svega, pomoglo ljudima kojima je zaštita zaista potrebna. Pri tome nećemo odbaciti kulturu naše pravne države uključujući temeljna prava koja su zagarantovana ustavom.
Međutim, isto tako je jasno: Mi moramo uporno i odlučno sarađivati na međunarodnim, a posebno na evropskim rješenjima, kako bi se opet umanjio pritisak na Njemačku. Za to nam je s druge strane potrebno više povjerenja u pogledu da nacionalni egoizam neće pružiti izlaz iz krize, dok zajedničko djelovanje pak svima koristi.
Odluka u EU u vezi s raspoređivanjem 120.000 izbjeglica je dobra, ali nije dovoljna. Nama je potreban trajni evropski ključ za raspodjelu. Imamo funkcionalne evropske institucije, ali one nisu prilagođene trenutnom prilivu izbjeglica. FRONTEX-u je potrebno više osoblja za obezbjeđivanje vanjskih granica EU i treba da preraste u evropsku graničnu službu. Odavno je trebalo obezbijediti zajedničko osiguranje granica sa Turskom u istočnom Sredozemlju. Evropska kancelarija za podršku azilantima EASO je već embrio evropske ustanove za azil. Trebalo bi i ovdje poduzeti hrabre i korake integracije.
Mi moramo podržati Grčku i Italiju pri izgradnji evropskih centara za prihvat izbjeglica. Zaista moraju dosljedno biti registrovane sve pristigle izbjeglice, a zatim ravnopravno raspodijeljene u okviru EU.
Evropska rješenja će, međutim, samo onda biti nadohvat kada se dogovorimo s ključnim zemljama u evropskom susjedstvu, prije svega s Turskom. S tim u vezi je Evropska komisija predložila jedan akcioni plan koji ćemo utvrditi u bilateralnom migracionom dijalogu.
Moramo biti oslonac onim državama koje trenutno prihvataju veliki broj izbjeglica. To su pored Turske prije svega Jordan i Liban. U Njujorku je postignuto da našu pomoć međunarodnim humanitarnim organizacijama povećamo za 1,8 milijadri dolara.
Najvažniji i najdugoročniji zadatak naše spoljne politike ostaje da se izbjeglička kriza suzbije tamo gdje nastaje. Stoga se svom snagom angažujemo za politička rješenja velikih kriza i žarišta sukoba Srednjeg istoka i sjeverne Afrike. To uključuje i razgovore s Rusijom, koja je konstruktivno agirala prilikom postignutog nukleranog sporazuma sa Iranom. Mora se spriječiti da državne strukture u Siriji na kraju implodiraju (uruše se same u sebe) i time još više ljudi krene na put ka nama.
Iznad svega toga je sljedeće: Postići ćemo razumijevanje i povjerenje kada budemo govorili o realnim mogućnostima uređenja. Stoga trebamo oboje, optimizam i realizam. Samo uz čvrsto uvjerenje mobilizujemo političku i društvenu snagu stvaralaštva kako bi se iskoristila velika mogućnost za integraciju ovih ljudi. I samo s realizmom možemo naše humanitarne ciljeve primijeniti i u praksi.
Naša politika će samo onda dugoročno opstati ako ne preforsiramo spremnost na pomoć ljudi u našoj zemlji. A prihvatanje ćemo postići samo onda kada ljudi u našoj zemlji ne budu zapostavljeni i kada i njihove potpuno realne potrebe i problemi budu ozbiljno shvaćeni.
Mi se nalazimo na raskršću: Između jednog kontinenta u kojem nas ponovo dijele rampe, ograde i nacionalni egoizam. Ili na jednom kontinentu kojem je uspjelo da nađe zajedničke odgovore: sa evropskom politikom azila, sa zajedničkom borbom protiv uzroka bijega. Na jednom kontinentu koji će priznati načinjene greške i koji se suočava sa ovim velikim izazovom uz jasan cilj i bez iluzija.
(Autori su ministar spoljnih poslova i ministar industrije Njemačke)