Uprkos optimističkim izjavamama u Vašingtonu koje su obilježile početak ove nedjelje nakon usvajanja zakona u oba doma Kongresa o povećanju gornje granice federalnog zaduživanja, pred Sjedinjenim Državama se i dalje nalazi fundamentalni problem visokog javnog duga i njegovog servisiranja.
Baš kako je vođa republikanske većine u Predstavničkom domu kongresmen Erik Kentor primijetio: "Večeras je Predstavnički dom spriječio neispunjavanje obaveza i obezbijedio izvijesnost, kroz garanciju da će Amerika platiti svoje račune pošto započnemo dovođenje naše fiskalne kuće u red." Koliko je značajan postignuti kompromis ilustruje i izjava vođe senatske većine, demokratskog senatora Herija Rida: "Ali na kraju krajeva, razumni ljudi bili su u stanju da postignu dogovor o sljedećem: Sjedinjene Države ne mogu sebi da priušte zakašnjenje u vezi sa našim dugom, rizikujući finansijski kolaps SAD i depresiju svjetskih razmjera."
Možda zvuči trivijalno, ali Vlada SAD je jedna od rijetkih u svijetu koja apsolutno uredno i blagovremeno ispunjava svoje preuzete finansijske obaveze prema primaocima budžetskih sredstava i bilo kakvo zaostajanje u ovom procesu je, kada su u pitanju federalna vlada i ostali nivoi vlasti, prosto nezamislivo. Cijela kriza oko povećanja gornje granice zaduživanja često se na pogrešan način opisivala terminima poput "bankrota" ili "finansijske propasti" što ne odgovara činjenicnom stanju koje zapravo ukazuje na mogućnost zaostajanja, odnosno zakašnjenja u plaćanju. Ako je za poređenje, za razliku od takođe dugovima pogođene Grčke, u kojoj se javno zaduživanje odvijalo automatski i potpuno nekontrolisano na osnovu odluka izvršne vlasti, u SAD odluku o tome predsjednik može da donese samo nakon odobrenja Kongresa, kome u potpunosti pripada budžetska vlast i koji određuje gornju granicu uzimanja duga. Intenzitetu zaduživanja takođe doprinosi i postojeći američki sistem federalnih rezervi, koji daje neograničene mogućnosti zaduživanja i kreiranja novih količina novca, što već dugo nanosi ozbiljne štete vrijednosti dolara.
Pomenuti način odlučivanja u oblasti javnih finansija svakako je doprinio političkoj napetosti koja se u Vašingtonu ne pamti još od donošenja kontroverznog Zakona o zdravstvenom osiguranju u aprilu 2010. U nekoliko ranijih navrata je povećanje gornjeg nivoa zaduženosti išlo glatko, jer je predsjednik imao većinu u oba doma Kongresa. Međutim, stvari su se promijenile u novembru 2010, kada su republikanci i to naročito "čajanka", tj. "ti-parti" krilo stranke, koje je poznato po fiskalnom konzervativizmu, odnijeli veliku pobjedu na izborima.
Ono što se u evropskoj politici orijentisanoj ka dosezanju ideala države blagostanja i udovoljavanju socijalnim zahtjevima najrazličitijih društvenih slojeva smatra svojevrsnom jeresi, u SAD je pojava davanja novca federalne vlade u oblastima poput javnog penzionog sistema, zdravstvene zaštite ili školstva relativno nov fenomen, koji je u stanju da izazove teške političke potrese. Demokrate, koje su pozicionirane na ljevici i kojima pripada predsjednik Obama, a imaju i neznatnu većinu u Senatu, smatraju da Vlada ima pravo da redistribuira novčana sredstva dobijena oporezivanjem poreskih obveznika u socijalne svrhe, dok desno orijentisani republikanci, koji značajnom većinom kontrolišu Predstavnički dom, drže da je redistribuiranje duboko nepravedno čak i protivustavno, jer se najprije odvija birokratskim mehanizmom podložnom uticaju različitih političkih motiva i interesa, što nepobitno povećava cijenu usluge na tržištu u oblasti kojoj Vlada intervenise, kažnjavajući pritom profitabilni dio društva, a povlađujući praksi zavisnosti od socijalnih davanja. Uz sve ogromne izdatke vojnih intervencija u Iraku i Avganistanu, upravo su socijalni programi federalne vlade, kao što su socijalna zaštita, programi zdravstvene zaštite Mediker i Medikeid i federalni zajmovi za plaćanje školarine, najveći generatori američkog javnog duga.
Postignutim velikim kompromisom republikanaca i demokrata, nakon dva neuspjela pokušaja Predstavničkog doma da nametne prijedlog s kojim će se strane složiti, a čiji efekti uključuju i značajan broj nezadovoljnika na obje strane, suočavanje sa suštinom duga tj. njegovim glavnim motorima - federalnim programima socijalnih transfera - odloženo je za neko drugo vrijeme, kada politička snaga zainteresovana za temeljno prestrukturiranje javnih finansija bude kontrolisala odlučujući dio izvršne i zakonodavne vlasti. Fiskalni konzervativci, predvođeni "čajanka" pokretom, su tokom pregovora o dugu izveli i jedan politički manevar kojem se odavno nije pribjeglo u Vašingtonu. Naime, oni su svoje prijedloge za dovođenje fiskalnog stanja u red kroz sveobuhvatno kresanje javne potrošnje vezali za donošenje ustavnog amandmana o balansiranom budžetu, čiji prijedlog je predviđao ustavnu obavezu federalne vlade da svoje finansije drži u ravnoteži prihoda i rashoda. Iako je procedura usvajanja ustavnih amandmana u SAD veoma kruta i složena, i uprkos otvorenom protivljenju predsjednika Obame i vođstva Demokratske stranke u Kongresu, ova ideja republikanaca je dobila na velikoj popularnosti u javnosti, kao i među uglednim članovima političkog establišmenta i jedne i druge stranke.
Od ustavnog amandmana se pod političkim pritiskom tokom pregovora republikanskog vođstva sa predsjednikom i demokratama za sada odustalo, ali su postignuti određeni rezultati, koji na osnovu ocjena većine analitičara u Vašingtonu idu na ruku republikancima u osvit predsjedničkim izborima 2012, dok pred predsjednika Obamu ostavljaju nove izazove za njegov rejting, koji je već duže vremena u ozbiljnom padu. Kompromis predviđa eliminisanje 2,2 od 14,3 biliona dolara deficita za period od deset godina. Predsjednik će imati mogućnost da pozajmljuje i nakon izbora 2012, ali je morao da odustane od nastojanja da poveća poreze za imućne Amerikance, inače najveće poslodavce, što po shvatanju republikanaca, kao i po zakonima ekonomije, nikako nije dobro u vrijeme suočavanja sa povećanom nezaposlenošcu. Takođe je usaglašeno da se Kongres odnosno, komitet koji se posebno bude formirao, ponovo pozabavi planom za redukciju deficita u iznosu od 1,5 biliona dolara, o čemu treba da donese odluku do Božica. U slučaju da ne dođe do dogovora koji podrazumijeva konkretne federalne programe, automatski će se kresati iznos od 1,2 biliona koji će obuhvatiti sve programe bez mogućnosti izbora izuzev programa socijalne zaštite i Medikera.
Činilo se da će postizanje kompromisa oko nivoa zaduživanja omogućiti SAD da sačuva trostruki - A kreditni rejting svojih hartija od vrijednosti koji još od 1917. godine utvrđuje kreditna agencija Mudis Investor Servis. No, kako stvari trenutno stoje, i pored toga što su izbjegle zaostajanje u plaćanju obaveza na kratki rok, Sjedinjene Države mogu izgubiti ovaj rejting pošto prognoze koje dolaze iz Mudija nisu pozitivne. Nameće se pitanje kao plod racionalnog ekonomskog razmišljanja da li bi bilo svrsishodnije da gornja granica zaduživanja Vlade SAD nije još jednom povišena i da je poput privrednog subjekta Vlada bila podvrgnuta mjerama prestruktuiranja, gdje bi i ozdravljenje bilo kraće i efektnije, ili to što se išlo polovičnim rješenjem kojim se rješavanje suštinskih problema odlaže na neodređeno vrijeme?