Rasplamsava se rasprava o reformi Ustava, koliko i kada će se ovaj najvažniji državni akt mijenjati, pa se onda diskutuje o promjeni izbornog zakona, a neprestano je na tapetu tema kada će kod nas stupiti na snagu bezvizni režim.
U sjeni tih i sličnih političkih rasprava aminuje se u Skupštini Federacije BiH bezočni lopovluk, kojem je glavni kreator Stranka demokratske akcije. Za te mutne radnje glasale su i neke druge stranke jer nikome u našim parlamentima nije strano zavući ruku u državnu kasu.
Radi se o Razvojnoj banci Federacije i njenom direktoru Ramizu Džaferoviću. Ovaj rukovodilac već je duže vremena interesantan Finansijskoj policiji, a u posljednje vrijeme postao je top tema kome i kako dijelio novac iz ove banke.
Umjesto da Razvojna banka bude institucija koja će svojim kreditima pomoći razvoju naše posustale ekonomije, Džaferović i Nadzorni odbor banke dijelio je povoljne kredite čudnim subjektima, koji nemaju mnogo veze s ekonomskim rastom.
Dodijeliti 22 miliona maraka Fahrudinu Radončiću za gradnju njegovog tornja svakako nije u svrhu uspješnosti naše ekonomije. Još čudnije je da je kredit dodijeljen Pokopnom društvu "Bakije", valjda se htjela pospješiti industrija smrti. A onda su i šakom i kapom dijeljene stipendije košarkašima Bosne, pa valjda su na taj način pomogli da se ovaj košarkaški kolektiv ovih dana nađe u najgoroj igračkoj situaciji od svog postojanja. U ova dva posljednja slučaja biznismen Nihad Imamović je u rukovodstvu banke, što znači da se u Razvojnoj banci uveliko davao novac po pajtaškoj liniji.
Mnogi uposlenici ove banke dobijali su povoljne stambene kredite, kao da je ova banka njihova lična prćija. Sve to nije bilo dovoljno da na sjednici federalne skupštine bude opozvan Džaferović i Nadzorni odbor ove banke. Kako da se poslanici suprotstave ovom očiglednom lopovluku kada je predsjednik Skupštine ove banke aktuelni premijer Federacije Mustafa Mujezinović? Ako sve ovo nisu krivična djela, a Tužilaštvo Kantona Sarajevo podići će krivičnu prijavu, neminovno se postavlja pitanje morala.
Poznato je da je Ramiz Džaferović došao na čelo Razvojne banke na taj način što je zamolio predsjednika stranke Sulejmana Tihića da ga imenuje na tu funkciju. I u cijeloj ovoj gužvi Tihić šuti, što mu nije prvi put da kiksa u svojim kadrovskim odlukama (sjetimo se stavljanja za ministra Tarika Sadovića!). Kao što je nemoralno raspolagati državnim novcem kao svojom prćijom, tako je isto nemoralno od Tihića šutjeti o ovoj blamaži.
Mnogi će reći da pozivanje na moral jeste ortodoksna glupost jer je poznato da političari s moralom nemaju nikakve veze. Mnogo je naših političara koji su nemoralni, ali ipak zbog ove profesije koja je mnogo važna, moral mora da stoluje u državnim prostorijama. Inače, pristajemo da smo poraženi, podižemo ruku na predaju pred ljudima koji odavno ne nose obraz sa sobom. Neka organi inspekcije i policije rade svoj posao, što bi rekao propali kandidat za predsjednika Hrvatske Milan Bandić, ali je i moral izuzetno važan inače smo otišli do đavola!
Koliko je uvezanost članova Stranke demokratske akcije jaka najbolje se vidi na ovom primjeru Razvojne banke. Nije moguće da niko iz redova ove partije ne vidi sve lopovluke, a ne samo sukob interesa, pa da u ime stranačke discipline zatvara oči! Pa kada se to desi, kada svi u glas iz ove partije podržavaju bestidno raspolaganje s državnim novcem, onda je SDA otišla u vode kriminala. Ima li ijedan u toj partiji koji se može nazvati čovjekom, koji će unatoč stranačke discipline stati na stranu morala i pravde?
Ako pristanemo da sve naše političke partije u svom djelovanju nemaju morala, onda smo pristali da nam je život neljudski, da nad nama vladaju monstrumi. Pa ako mi kažu da nije jedina SDA koja je bacila u trnje svoj obraz, onda su svi izjednačeni u kriminalu i lopovluku. A ja hoću da zadržim još malo vjere jer ako kažem da su svi jednaki, isti, onda nije sve u redu. Nikada sve ubice neće biti kažnjene, svi lopovi uhićeni, međutim važni su primjeri, oni koji isplivavaju na površinu.
U mnogim demokratskim zemljama kada se u nekog funkcionera posumnja da je u sukobu s moralom, veoma često pred javnim mnjenjem prisiljen je da podnese ostavku na svoje mjesto. Kod nas kao da je obratno, što se više u javnosti ukazuje na nečije nepodopštine, to mu ugled u njegovoj partiji raste, a sam u svojim očima postaje veliki. Tako i kada se kaže da je Sulejman Tihić izgubio sasvim na ugledu, valjda mu to podiže krila, jer ga neprijatelji ruže. Znači, što je u javnosti negativnija slika o nekom političaru, on dobije veće poene u svojoj stranci. Što smo nemoralniji - to smo uzvišeniji!