U širokoj lepezi naših političkih stranaka čini se da nema nijedna s izrazito profiliranim programom. Ne zna se koja se za šta bori, a posebno u ovoj današnjoj svjetskoj i našoj ekonomskoj situaciji nije znano koja partija zagovara kakav sistem. Većina naših stranaka ima u svom nazivu atribut demokratska, mada nijedna nimalo ne sluša glas naroda, jer da čuje šta narod govori odmah bi napustila svoju poziciju, posebno one što su na vlasti.
Ma kako se naše stranke nazivale, uglavnom su nacionalno obojene. Još drže svoje članstvo kao plemensku zadrugu, u kojoj se zna ko komanduje, a ko vodu nosi. Ili još tačnije: ko se bogati, a ko prebire po kontejnerima. I na toj partijskoj paleti kao da nema konkurencije, nema drugačijeg viđenja naše društvene zbilje. Svi, i oni koji bi htjeli da budu građanski opredijeljeni, pušu u istu tikvu nacionalnog diferenciranja. Tako u RS, ma kako se koja stranka zvala, bespogovorno se maše nacionalnim srpskim zastavama. SNSD, ma koliko vodeći ljudi u ovoj stranci mislili da su protivteža nacionalističkoj SDS, imaju gotovo identičan vokabular. Primjer kako je nedavno Milorad Dodik osudio Sud BiH da je muslimanski (poslije se javno izvinio) govori o matrici nacionalnog i vjerskog prebojavanja.
Mnogobrojnim nastupima čelni ljudi u SNSD-u govore da su više nacionalna, nego socijaldemokratska stranka. Pa i Socijalistička partija ni po čemu se ne iskazuje da je socijalistička. Generalno, u Republici Srpskoj nema stranke koja nije u vrzinom kolu nacionalne retorike. Nekada biješe liberalna stranka na čelu s Miodragom Živanovićem, ali je očigledno da nije mogla opstati u okruženju gdje se ne preferira pojedinac, nego kolektiv.
Izgleda kao da je malo drugačija situacija u Federaciji BiH, jer tu ima nekoliko građanskih stranaka koje su opozicija vladajućim. Nažalost, treba zanemariti Građansku i Liberalnu partiju, kao i neke druge, jer su potpuno nemušte. Ostaje samo SDP, kao partija koja ima imidž jedne stvarne opozicije bošnjačkim i hrvatskim strankama. Međutim, ako se malo bolje pogleda čime se vodeći ljudi ove partije bave, ispostavlja se da uglavnom drže govore o visokoj politici, uz to što se preknadaju s onima na vlasti istim vokabularom u kome je nacija centralno mjesto. I u SDP-u najviše govore o tome ko je Bošnjak, Srbin, Hrvat, a mnogo manje kako uspostaviti socijalnu pravdu.
To da se Zlatko Lagumdžija dogovara s Harisom Silajdžićem oko vanrednih izbora najbolje pokazuje kakvu pijačnu politiku vodi ova stranka. Dogovarati se s čovjekom koji i poslije dvadeset godina gaji ratnu retoriku govori samo da i ova partija istu vunu prede kao i vladajuće. Očekivao bih od SDP-a da jasno i glasno kaže šta misli o neoliberalizmu, koji je doveo svijet u krizu, a oni se dogovaraju oko nekih izbora, oko nečega što se samo vrti ukrug. Nije jedini u SDP-u Božidar Matić, predsjednik Akademije nauka i umjetnosti BiH, koji zagovara neoliberalizam, gdje treba sve prepustiti tržištu.
Je li iko ikada iz SDP-a progovorio o kapitalizmu, šta on znači za malu i siromašnu zemlju kao što je naša? Lome se koplja svjetskih ekonomista oko današnje pozicije kapitalizma, a naši socijaldemokrati kao da jedva čekaju da divlji kapitalizam pohara ove naše prostore. Smiju li u ovoj partiji reći da su socijalisti? Ako nisu, nego kapitalistički prirepak, slobodno je da to priopće javnosti.
Kako SDP koketira s desnicom najbolji je primjer načelnik opštine Bihać Hamdija Lipovača. Iz opštinske blagajne ovaj vrsnik SDP-a donirao je zamašnu sumu za gradnju Rijaseta Islamske zajednice. I dok javnost uveliko kritikuje reisa za rasipnost i neprimjereno vrijeme gradnje, iz SDP-a gest svog uglednog člana jedva spominju. A reis Mustafa Cerić je ovih dana rekao: "Očigledno neko testira strpljenje bosanskih muslimana", ciljajući na medije koji ga kritikuju. Ta prijetnja najbolje pokazuje koliko je reis demokrata, pa takvom čovjeku dati pare za njegove dvore je krajnji izraz poltronstva.
I inače SDP i njeni čelnici se dodvoravaju vjerskim glavešinama, muslimanskim svakako, misleći pri tome da će stići naklonost vjernika i dobiti nove glasače. Nikada nijedan čvrsti glasač SDA i Stranke za BiH neće dati svoj glas za SDP, ali će zato mnogi simpatizeri otići od ove lijeve partije, koja sve više postaje desna.
Onda nije čudo što mnogi ljudi kažu da nemaju za koga glasati jer predosjećaju da su sve partije iste, nekritički šire ruke evropskom neoliberalizmu, našim vjerskim militantima, onima što prebrojavaju crvena krvna zrnca.