Ovaj je akronim posljednjih desetak dana značio Sarajevo film festival (premda bi jezično korektnije bilo: Sarajevski filmski festival), no sve ostale dane u godini ovaj bi se akronim imalo smisla čitati kao Sarajevski festival frustracija.
Ne samo stoga što je ove godine bio popraćen monstruoznim ubojstvima, od kojih je ono s pucnjavom u kafiću iznova pokazalo da mi živimo sarajevski festival nasilja i smrti kao zakonomjernu posljedicu (nipošto izuzetak!) trajnog proizvođenja i njegovanja krimogenog ambijenta, u kojemu podjedako pravo na nesankcionirani kriminal ima i dekan pravnog fakulteta i maloljetnik s preko 240 kriminalnih radnji, i okorjeli "šef" podzemlja, i mladić koji sanja o tome hvaleći se u "raji" pištoljem koji ima pod majicom, i korumpirani liječnik na klinici koji punjava groblja što ih rat nije popunio, i profesor filozofskog fakulteta koji za upis traži svote što se pišu s tri nule, i policajac u sprezi s auto- ili narko-mafijom... Jer ovdje i sada, kao i oduvijek, vlada "kultura grabljenja sebi i vjera u novac kao jedinu vrijednost", kako bi to rekao turski pisac Feridun Andač, pa čak i kod onih koji tobože vjeruju u Boga ili čak tog Boga propovijedaju. Ili baš zato?! A mudrost koju nas uče tobože svete knjige i oni koji ih propovijedaju da je "dobro ime bolje od velikog bogatstva", svakodnevno se pokazuje, važi za sve druge osim za njih. Ili i za njih, ali da se dobro ime stječe "haram novcem". Oni će, poput kardinala Bozanića, reći kako "u javnom prostoru mora biti mjesta za Boga", a tog su Boga iz tih prostora, kao i iz svojih srdaca (oni osobito vole blagdanski kič i patetiku!), davno protjerali zarad većeg i važnijeg boga - boga novca, boga osobnog interesa, i boga vlastite, zemaljske moći. Jer upravo zločine i kriminal rade oni i miljenici im koji uz "križeve i selamanje" uzgajaju i demonstriraju "kulturu grabljenja".
Podignute su šatre, cirkus bosanskog glamura (gdje Rourke jede ćevape?!) i festivalskog kiča (svaka čast filmu!) otputovao je iz grada i sad će ponovno svima onima koji nisu htjeli vidjeti rupe u asfaltu (lani postavljenom!) i prljavštinu u gradu (trajnu!) zabljesnuti sva nesposobnost, neodgovornost, nekultura, neznanje, "kultura grabljenja", a s njom socijalna i svaka druga bijeda... Opet će do izraza doći kriminalne radnje u proizvodnji udžbenika za osnovnu školu, opet će tuzlanski lobi diktirati što jest a što nije dobro za školu, iz udžbenika će našu djecu u svoj nekompetenciji, osim već uvriježene mržnje, učiti kako vuk spava na grani, kako su biljke iz porodice krstašica prijetnja muslimanskoj djeci (ne bih se čudio da to uskoro bude i svako raskrižje u gradu i svaka križaljka u novinama?!)...
A zanimljivo da nikome od svih tih medijskih podržavatelja tobožnjeg glamura oko SFF nije zapelo za oko da stranci ne snimaju samo Mickeya Rourkea, nego i samo deset metara dalje razrovani bivši Trg Franca Prešerna, koji su Slovenci htjeli srediti i učiniti lijepim mjestom u gradu, ali su "neki likovi" to spriječili i ostavili da već godinama u najstrožem centru i najbližoj blizini zbivanja na SFF stoji ruglo koje se još, k tomu, zove Trg Harem Kalin Hadži Alijine Džamije, što sumnjam da kao adresu znaju napamet i stanari s te lokacije, a gledao sam neku mlađariju kako se smije i tom trgu kojeg nema i imenu toga nepostojećeg trga... Njima je to sličilo nekom štosu iz Top liste nadrealista. No, nije drukčije ni s razrovanim ruglom na današnjem Atmejdanu, premda on nije u srcu glamura, a ni sa zgradama bivšeg "Valtera Perića" i cijelom tom ulicom u središtu Grada.
Sarajevo, glavni grad jedne zemlje, grad bez trgova, tako je, za razliku od npr. Tuzle koja svako malo dobije neki novi trg, izgubio i dva smiješna, mala trga, parka... I da ih je samo izgubio, nego je na njima dobio ruglo od ruševina i kratera kakve danas možemo vidjeti još samo u Bagdadu nakon krvavih eksplozija auto-bombi.
Šatre su podignute, cirkus je otputovao i prva će kiša pokazati svu sumornost Glavnoga grada (a da o bosanskoj provinciji i ne govorimo!), koji godišnje ima manje turista od zadnjeg sela na Jadranu. I neki će nas i dalje uvjeravati kako smo netko i nešto na mapi svijeta, Europe ili barem regije... I dok imamo simpatije, pristojnost onih koji nas simpatiziraju priječi ih da nam ukažu na ono što tako bode oči. A još nam u ušima zvoni dobrohotno Inzkovo (to nije rekao dok je bio veleposlanik, dakle gost u zemlji, nego kad je postao jedan od nas!!!) upozorenje da barem smeće po ulicama i uz naše rijeke možemo počistiti bez priča o visokoj svjetskoj politici i tobožnjim europskim ili svjetskim zavjerama protiv nas... A da i ne spominjemo sve paranoidne optužbe o tobožnjim mržnjama ili zavjerama onih koji žive tu pored nas, a ne gledaju na svijet i na nas (kako li je, Bože, to uopće moguće???), na naš nered, prljavštinu, nepotizam, nekulturu... našim očima, očima punim smiješnog samoljublja. Bit će potrebno, da neki od tih i takvih, a nije ih malo, dobro pročitaju i donekle razumiju onu Karićevu iz Pjesme divljih ptica: "...diljem svijeta bivamo prezreni kad god i mi preziremo svijet". U protivnom? U protivnom će se frustracije umnožavati i pokazat će da je istinita ona simpatična dosjetka da uistinu postoje dva Sarajeva - Istočno i Bliskoistočno Sarajevo...