Episkop zahumskohercegovački i primorski gospodin GRIGORIJE
Bog nas je iz ljubavi stvorio i zato je živjeti bila velika radost i pored svih patnji koje nosi istorija. Danas sam pozvan da govorim na jednu temu koja nije iz domena teologije i zato nisam siguran da ću naći najstručnije izraze da se obratim uvaženim slušaocima, ali zato pouzdano mogu da tvrdim da je tema ljudske zajednice i jedinstva te zajednice odnosno integracije, što ta riječ u prevodu znači u domenu pastirskog promišljanja Crkve o svijetu, na šta sam pozvan po službi i dostojanstvu.Ljudska zajednica ima premnoge dimenzije i teško je pobrojati sve dimenzije u kojima se ona ostvaruje - porodičnu, nacionalnu, prijateljsku, institucionalnu, političku, kulturnu i tako dalje - teško je naći pravu mjeru opisa. Kao Pravoslavni Hrišćani, mi ljudsku zajednicu vidimo kao Crkvu, odnosno ako to i nije po svom momentalnom opredjeljenju, onda kao potencijalnu Crkvu. Jer je Bog stvorio sav rod ljudski od jedne krvi (DAP 17, 16) i naznačio ga za jedinstvo.
Ovaj svijet u kome živimo je svijet Božiji i njegovu istoriju stvara Bog, ali On to nikada ne radi mimo čovjeka koga je kao svoju ikonu nastanio u svijet, radi spasenja, tj. života svijeta. O tome najrječitije svjedoči istorija ovaploćenja Sina Božijeg, zato je briga za svijet i njegovo spasenje sveštena dužnost Pravoslavlja. Svi oni koji zagovaraju dizanje ruku od svjetskih problema, ma kakve prirode oni bili, sa objašnjenjem da treba sve to prepustiti samo Bogu i nemati svoj udio, jer se sve zbiva upravo tako kako On hoće, ne izviru iz Pravoslavnog predanja. To je samo maska kojom se negira odgovornost za sebe i svijet u kome živimo.
Da bismo mogli da predočimo osnovne probleme koji se javljaju u životu Pravoslavnog Hrišćanina koji živi u jednom ovakvom svijetu, moramo najprije da vidimo koji je to Pravoslavni način života. Ljudsko društvo je takve prirode da ima određeno uređenje i da bez toga ne može da postoji. Kao što postoje zakoni i zapovijesti u duhovnom životu koje su čovjeku korektivi njegovog odnosa sa Bogom, tako oni postoje i u ljudskom društvu. Kako kaže naš patrijarh Pavle, čovjek ne može stići najedanput do vrline ljubavi, on mora da izrasta dok dođe do te najveće vrline. Kad dođemo do nje, onda prestaje sve, onda više za pravednika zakona nema, on je nadišao svaki zakon, on čini više nego što svaki zakon može da traži. Ali dotle, moramo biti makar trpeljivi u odnosu prema drugim ljudima, shvatati i poštovati druge kao ličnosti, ukoliko njihovo ponašanje nije na opštu štetu. Tu je onda i država da brani društvo od zločinaca, kojih je bilo uvijek i ima ih i danas.
Kao tekovinu savremene civilizacije imamo demokratsko društvo, koje za svoje osnovne postulate ima pojmove slobode, prava i jednakosti svih ljudi. Presudni događaj za istoriju čovječanstva, jedinstven događaj koji je na neki način i najveći među događajima koji su ušli kao temelj u stvaranje savremene civilizacije, je pojava Hrišćanstva. Zato niko ne može danas da porekne činjenicu da je kultura koju živimo u osnovi hrišćanska. Međutim, ovde bi trebalo posebno naglasiti da je Hrišćanstvo zasebno življeno i tumačeno na Zapadu, tj. u takozvanom zapadnom dijelu rimske imperije, a posebno na Istoku.
Na Zapadu se dogodilo to da, budući da je ljudski um proglašen za mjerilo svega onoga što je realno i istinito, vjera u nešto što nadmašuje vidljivi svijet i što je nesmjestivo u logičke kategorije, moralo je biti proglašeno nepostojećim, neistinitim. Čovek je sam postao mjerilo istine upravo zbog toga što je posjedovao um i zbog toga što nije imao potrebe ni za kakvim autoritetom koji bi ga vodio ka istini. Tako se javilo toliko istina koliko i ljudi, te je možda zbog toga Rimokatolička Crkva bila prinuđena da jednog čovjeka proglasi mjerilom istine, Papu.
Drugo događanje na Zapadu jeste procvat psihologije, koja se bavila analizom čovjeka i njegovih duševnih stanja, što je učinilo da teologija bude skup normi i radnji koje su imale za cilj stvaranje duševno uravnoteženih individua. U službi toga, Crkva je imala ulogu ustanove za pojedince, dobru ulogu pomoćnog sredstva čiji je cilj da ih duševno smiri. Jednom riječju, Hrišćanstvo na Zapadu postajalo je ideologija i zato je neminovno došlo do stvaranja onoga što danas nazivamo Protestantizmom.
Za razliku od zapadnog načina shvatanja Hrišćanstva, ono je na Istoku prihvaćeno prije svega kao Crkva. To znači da je cjelokupni hrišćanski život Crkvene zajednice i sve ono što se ticalo života svakog čovjeka kao pojedinca neraskidivo bilo povezano sa drugim članovima te zajednice. (Nažalost Pravoslavni sve manje tako žive). Kao dokaz za ovo možemo navesti bezbroj primjera: vjera čovjeka u Boga nije bila individualna, njegova privatna stvar. On je tu vjeru ispovijedao i izražavao prije svega u Liturgijskoj zajednici. Sva slavlja i svi događaji u Crkvi, bili su izraz čitave zajednice. Čovjek je bio lično, ontološki vezan za Liturgijsku zajednicu iz koje je izvirao i njegov identitet. Na pitanje - ko si ti, on je uvijek ukazivao na Sv. Liturgiju, kao na događaj koji apsolutno utiče na formiranje njegove ličnosti i identiteta, na istoriju i život Istočne, Pravoslavne Crkve, kao i na cjelokupnu istočnoromejsku civilizaciju.
Savremeni čovjek gubi radost. Potrebna je borba, podvig za radost života. To zahtijeva drugačije vrednovanje života i svijeta, traži jedan drugačiji način života. A taj drugačiji način života, ma koliko neuvjerljivo zvučalo, može da ponudi Pravoslavlje (prije svega Pravoslavnima). Ne kao ideologija, nego kao život koji u svom temelju ima Pravoslavnu Liturgiju. Stoga svako vraćanje Pravoslavnom predanju, a to i nije vraćanje, to je spasonosni hod naprijed predstavlja nadu u spasenje svijeta. Dokle god imamo Liturgiju, imamo najdragocjeniji biser.
Savremeni svijet, iako se često poziva na hrišćanska životna načela, čini nam se da je prognao Boga iz svog života i na mjesto Njega postavio svoj razum i racionalistički pragmatizam, kao jedinu vrijednost i kriterijum. Razumnost je danas usmjerena na funkcionalnost, učinak i sve kvalitetniji život. Trpljenje mora iščeznuti, život mora biti samo ugodan. Dramatično je svjedočanstvo i samog Pape Benedikta koji govori: `Duhovni razvoj Zapada sve više ide prema razornim patologijama razuma.` Čovjek se posmatra ne kao plod ljubavi Božije, već kao proizvod. Ljudsko dostojanstvo iščezava. Razum koji ne zna prepoznati drugo osim sebe sama, ostaje nepokretan i nestaje. Kada se razum potpuno osamostali i odrekne saodnosa sa drugim komponentama bića čovjekovog, prije svega srca i osjećanja, postaje razoran. Samo razum, koji je otvoren i Bogu i drugome, ali razum koji moral ne veže za subjektivno područje ili koji ga ne svodi na puku procjenu, može se suprotstaviti zloupotrebi pojma Boga, patologijama religije i može ponuditi ozdravljenje. Tako izranja veliki zadatak koji stoji pred Hrišćanima. Učiniti da razum funkcioniše u potpunosti, ne samo na području tehnologije i materijalnog napretka svijeta, već iznad svega i onoga što se tiče njegovog osjećaja, osjećanja, osjetljivosti, dokučiti istinu i prepoznati dobro, što je uslov prava i pretpostavka mira u svijetu.
Pojam slobode je takođe jedan od ključnih pojmova hrišćanskog savremenog svijeta. Ali ona je nerijetko shvaćena anarhično i jednostavno protuinstitucionalno i tako postaje idol. Ljudska sloboda može uvijek biti samo sloboda pravednog uzajamnog odnosa, sloboda u pravednosti, inače postaje laž i vodi u ropstvo. To već kaže povijest Adama koji vidi Boga kao suparnika: Adam želi da uredi vlastiti život nastojeći se sakriti od Boga `među stabla u vrtu` (Post.3,8). I Sartr je tvrdio da treba negirati Boga čak i da on postoji, jer se pojam Boga suprotstavlja slobodi i veličini čovjeka. Ali, je li svijet možda postao svjetliji, slobodniji, srećniji otkad je Bog ostavljen po strani? Nije li čovjek na taj način možda lišen svoga dostojanstva i osuđen na praznu slobodu, otvorenu okrutnim i nemilosrdnim izborima bilo koje vrste? I nije li sloboda svedena samo na slobodu izbora? I da li je moguće odvojiti slobodu od ljubavi? Tj. da li je sloboda samo puki izbor? Mislim da nije.
Totalitarističke ideologije 20. vijeka su nam obećavale izgradnju slobodnog i pravednog svijeta i za ostvarenje tog cilja zahtijevane su mnogobrojne žrtve. Ali, utopije i ideologije su varljive utvare koje ljude odvode u zabludu. I još jednom se pitamo: `Šta nam se obećava?` , `Šta trebamo činiti?... Premda Bog ostavlja mnogo prostora slobodi koja izabira zlo, On neće nikada dopustiti da svijet potpuno isklizne iz njegovih ruku. Svijet pripada Bogu, a ne zlu. I svijet je, u Pravoslavnom predanju, stvoren da bude Crkva, sav svijet. Na primjer, kada se mi Pravoslavni na početku svake Liturgije molimo za mir svega svijeta, svjesni smo da mir i sloboda nisu isključivo dar Božiji, nego i naš neprestani zadatak.
I tu se ponovo vraćamo na polaznu tvrdnju da smo odgovorni za svijet u kome živimo.
(Drugi dio u sutrašnjem broju)