Parlamentarni izbori u Srbiji, održani 11. maja 2008. godine, su doneli izborne rezultate koji su u velikoj meri iznenadili analitičare i same aktere izbora. Reč je o ubedljivoj pobedi koalicije "Za evropsku Srbiju", koju je predvodio predsednik Srbije Boris Tadić i njegova DS. Reč je o ostvarenoj prednosti od gotovo deset procenata (38,85 prema 29,22) u odnosu na drugoplasiranog, a to je po mnogim izvorima favorizovana SRS.
Međutim, ovi izbori nisu doneli nešto novo što bi bilo od većeg značaja za budućnost Srbije. Najpre, na političkoj sceni će i dalje ostati samo one političke stranke i političke ličnosti koje su na vlasti ili u opoziciji od 5. oktobra 2000. godine.
Na ovaj zaključak ne utiče ni činjenica da bi se "stranke starog režima" - SPS, SRS i Arkanova "Jedinstvena Srbija" mogle naći u vlasti, a neke od stranka "novog režima"naći u opoziciji. U suštini nove ponude, programske ni personalne, nije bilo.
Otuda ovi izbori nisu pomogli da se razreši nedoumica oko toga kojim putem Srbija kreće. Naime, Srbija ima premali prostor da bi bilo koja vladajuća kolacija mogla da se opredeli protiv mišljenja većina građna Srbije (na osnovu istraživanja javnog mnenja to je od 63 do 67%) koji su za pridruživanje Srbije EU.
Takođe, nema naznaka ni da bi nova vlada mogla da postavi pitanje priznavanja nezavisnosti Kosova ili da se opredeli za pristupanje NATO, protiv čega je većina građana Srbije. Vršeći svoju ustavnu dužnost predsednik Srbije je 23. maja započeo konsultacije sa vođama političkih partija i koalicionih lista koje su učestvovale u izborima.
Na kraju ovih konsultacija predsednik Tadić bi trebalo da poveri mandate za formiranje vlade onoj partiji ili listi koja potvrdi da može da obezbedi podršku od najmanje 126 poslanika. Najbolji pojedinačni rezultat je ostvarila koalicija "Za evropsku Srbiju", ali se, uprkos odličnom rezultatu, može dogoditi da DS i koalicija oko nje na kraju ne forimira vladu. Problem je pre svega u suženom prostoru za pravljenje novih koalicija.
Naime, ideološki bi bila "prirodna" koalicija DS i koalcija oko LDP koju vodi bivši predsednik DS Čedomir Jovanović, ali ova koalicija bi imala svega 115 mandata, te ni uz eventualnu podršku svih poslanika nacionalnih manjina (7) ne može da obezbedi podršku 126 poslanika.
Ovom savezu se suprotstavlja i visok stepen međusobnog nepoverenja između Jovanovića i Tadića čemu doprinosi podatak da zapravo LDP uglavnom preuzima članove i glasače DS i da neuspeva da pridobije podršku izvan ovog kruga. Da bi Tadić napravio koaliciju potrebna mu je koalicija oko SPS i naravno svi poslanici nacionalnih manjina. Što se izbornog rezultata DSS/NS su sa 11,34 odsto osvojenih glasova verovatno najveći pojedinačni gubitnici ovih izbora.
A DSS premijera Koštunice je u odnosu na prethodne parlamentarne izbore zabeležila najvidniji pad. Ali, uprkos tome, Koštunica još ima šanse da odlučujuće utiče na političke prilike u Srbiji. Naime, pred Koštunicom su dve mogućnosti: da ode u političku penziju ili da pokuša da koliko-toliko popravi političku štetu koju je svojim činjenjem, a naročito svojim nečinjenjem napravio. U stvarnosti, Koštunica se i pre izbora opredelio da ponovo bude premijer i da se u tom cilju udruži s SRS. Izborni rezultat je pokazao da je SRS i "narodnjacima" potrebna SPS.
Što se tiče same SPS i njenih dvadeset mandata, ona je u prilici da izabere s kim će sarađivati. Pri tome je ovaj izbor rukovodstva umnogome opredeljen stavom članstva i glasača SPS kod kojih je prisutan nacionalno tvrd, evroskeptični i haškofobični stav kao i kod SRS. SPS-ovo biračko telo je po svim relevantnim parametrima (odnos prema EU, NATO paktu, Rusiji, Kosovu i Haškom tribunalu) neuporedivo bliže stavovima radikala i DSS.
Naravno, pozicija u kojoj se nalazi SPS nije udobna, a ni bezopasna po samu SPS. Kako god se opredeli SPS će biti najslabija karika u vladajućoj koaliciji. Ukoliko ide s DSS, NS i SRS, uz moguću podršku Ugljaninove Liste za evropski Sandžak, SPS će biti pod snažnim pritiskom opozicione javnosti koja će se ponovo veratiti temama iz prošlosti, a naravno i nastavkom politike osporavanja od članica EU.
Međutim, vođstvo SPS je izuzetno zainteresovano da "opere" svoj međunarodni ugled, da bude priznat kao "proevropska partija" kao i postane članica Socijalističke internacionale, a to je ono što im, ovih dana, nude Tadić i Papandreu u ime Internacionale. Takođe, ponovo će oživeti osporavanje iz zemalja bivše Jugoslavije.
Zapravo, Srbija koja bi bila predvođena koalicijom Koštunica, Nikolić i Dačić oživela bi strahove o obnovi politike sukobljavanja sa susedima. No, poseban problem za ovu koaliciju bi predstavljala izuzetna zainteresovanost i posvećenost zapadnih diplomata obezbeđivanju podrške za Tadićevu koaliciju.
Iznad svega ova vlada bi se našla pred udarom izuzetno jake opozicije kako "proevropskih" partija koje predvode političke vođe sa izuzetnim opozicionim iskustvom (na primer, Mlađen Dinkić iz G17 plus, Vuk Drašković iz SPO, Čedomir Jovanović i druge vođe LDP, a iznad svega jaka DS) i nevladinih organizacija.
No, SPS bi ipak mogla da potraži izlaz u toj situaciji što bi svoje pristupanje vladajućoj koaliciji uslovila "ratifikacijom SSP u skaldu s Ustavom Srbije" kako to govori sam Dačić. Ukoliko se SSP ratifikuje u tome bi bila velika zasluga SPS koju bi morale da priznaju i diplomate iz EU, a ako koalicini partneri odbiju ratifikaciju SPS može da obori vladu, da pređe u opoziciju i omogući DS-u da formira sledeću vladu. I u tom slučaju, SPS bi mogla da računa s pohvalama sa zapada i od "proevropskih partija". Snažan interes vođstva SPS da se uključi u međunarodnu saradnju čini od SPS mogući faktor rizika ("vruću tačku") za Koštunicu i Nikolića. Drugi rizik po SPS je povratak "kadrova" od kojih su mnogi prešli u SRS i DSS. Masovniji povratak ovih bi mogao da onemgući proreformske kriugove u SPS-u da dovrše reformu SPS-a.
Što se tiče SPS ona bi svakako bila pouzdan partner Koštuničinom energetskom lobiju u ostvarivanju energetskog sporazuma s Rusijom.
Ukoliko, SPS pristupi Tadićevoj koaliciji on bi mogao da računa s blagonaklonim stavom Zapada, ali ni s potpunom međunarodnom rehabilitacijom. Međutim, tu bi, zbog članstva koje je umnogome proruski orijentisano, SPS kao uslov saradnje morla da postavi ratifikaciju energetskog sporazuma s Rusijom za koji nije mogući koalicioni partner G17 plus. Uz to, nepoverenje koju Draškovićev SPO ima prema SPS i obrntuo, sigurno bi bio dodatni rizik po stabilnost vladajuće koalicije.
Ukoliko bi SPS napustio ovu koaliciju sigurno je da bi to naišlo, za razliku od situacije u kojoj bi napustio Koštuničinu koaliciju, na izuzetno negativne reakcije zapadnih diplomata. Iznad svega, saradnji sa DS i SPO-om u kojima većina članova SPS vidi glavne uzročnike njihovog pada vlasti bi mogla da dovede do unutrašnjeg previranja, pa i rascepa SPS koji bi SPS uklonio sa liste parlamentarnih stranaka.
Ovih dana izgleda da ne bi trebalo isključiti ni mogućnost da niko ne uspe da do septembra formira vladu već da se izbori ponove. Ono što nameće strepnju jeste izjava predsednika Srbije u izbornoj noći 11. maja koja glasi: "Upozoravam stranke koje su izgubile na izborima da se ne igraju voljom građana i pokušaju da formiraju vladu koja bi Srbiju vratila u devedesete godine. Neću dozvoliti tu vladu i sprečiću je demokratskim putem".
Po Ustavu Srbije predsednik republike poverava sastav vlade onom ko ima većinu, odnosno "kandidata za predsednika vlade Narodnoj skupštini predlaže predsednik republike, pošto sasluša mišljenje predstavnika izabranih izbornih lista" (čl. 127).
Predsedniku, po slovu Ustava, nije zabranjeno da predloži i nekoga ko nema većinu. Ali, postupak bi morao da se ponavlja sve dok predsednik ne predloži mandatara iz skupštinske većine. Ukoliko predsednik neće da predloži mandatara iza koga stoji većina, on krši duh Ustava, što utvrđuje Ustavni sud, a predsednik koji povredi Ustav biće smenjen.
Odnosno, smenu pokreće trećina narodnih poslanika, o čemu mišljenje, u roku od 45 dana, daje Ustavni sud. Na kraju, glasovima dve trećine poslanika, predsednik biva razrešen dužnosti (čl. 118).
Ukoliko bi se dogodila ova mogućnost izvesno je da bi se dodatno produbila politička kriza u Srbiji. To bi zapravo dovelo do zaoštravanja političkih odnosa sa nesagledivim posledicama.
Ukoliko se pak dogodi ono što je najverovatnije, a to je da bude formirana Koštuničina i Nikolićeva vlada uz učešće SPS posebnu pažnju valja posvetiti delovanju SPS kao elementa nestabilnosti u samoj vladi, a iznad svega opozicionoj taktici DS i drugih partija i nevladinih organizacija "proevropske i prodemokratske" orijentacije.
Uz odgovarajuću strategiju koja bi uključila konsolidaciju DS-a, te uključujići i promenu na samom vrhu DS (jedan od mogućih Tadićev naslednika je sadašnji minstar odbrane Dragana Šutanovac) kao i moguću integraciju G17 plus u DS, jačanje političkog savezništva sa strankama sa "Liste za evropsku Srbiju", strankama nacionalnih manjina, strankama socijaldemokratske orijantacije i pokretima civilnog društva, Srbija bi mogla, posle narednih izbora, najkasnije 2010. godine, da uđe u fazu političke stabilnosti.
Naime, cilj ove nove strategije bi trabalo da bude da za sebe veže poverenje svih 63 - 67% građana Srbije koji podržavaju uključenje Srbije u EU. To bi značilo poptunu marginalizaciju SRS, SPS i samog Koštunice.