Najprije se začuo huk, a sjedio sam u prizemnoj kući, potom lagano podrhtavanje i na kraju pojak udar. Zidovi su se prodrmali! Četiri stepena po Rihteru, zatresla se Banjaluka, javili su mediji.
Banjaluka je na trusnom tlu, slabije seizmičke aktivnosti nisu rijetkost, ali zemljotres od četvrtka podsjetio je građane na 1969, na veliku ranu koju je tadašnji zemljotres nanio gradu na Vrbasu. Te 1969, razaranja su bila velika, porušene su ili teško oštećene mnoge kuće, stambene zgrade, škole i fabrike.
Slika kreveta koji jezivo visi nad srušenim "Titanikom", obišla je svijet. ("Titanik" se nalazio na današnjem Trgu Krajine i zlokobno ime koje mu nadjenuše građani kao da mu je odredio sudbinu.) A jedan od simbola grada, prelijepa zgrada banjalučke Realke (Gimnazije), sagrađena daleke 1898, toliko je bila oštećena da je na kraju minirana i sravnjena sa zemljom. Pravim čudom izbjegnute su veće ljudske žrtve. A Banjaluka se kao Feniks vratila iz pepela.
Uz natčovječanske napore svih Banjalučana, ali i ogromnu pomoć cijele Jugoslavije, pa čak i drugih zemalja. Tako su, na primjer, đaci spomenute Gimnazije, tu školsku 1969-1970. završili u Hrvatskoj, a već u januaru 1972. uselili su se u novoizgrađenu školu na današnjoj lokaciji. Nova zgrada Gimnazije poklon je grada Sarajeva.
Iz današnje perspektive, a posebno ako bismo po društvenim mrežama pogledali komentare i zluradost nakon nedavnog zemljotresa u Banjaluci, moja prethodna priča djeluje kao naučna fantastika. Ali, nije samo banjalučki zemljotres povod za najogavnije i najvulgarnije komentare po virtuelnom svemiru. Sva društvena i politička, pa i sva druga dešavanja povod su za pravi sajber rat koji se vodi na društvenim mrežama. Nevjerovatna je količina mržnje koja se prosipa sa nekih profila i koja se uzvraća. Najgore i najtragičnije je to što se na osnovu komentara može tačno odrediti nacionalnost i vjeroispovijest komentatora. Čini se kao da se uzajamno hrane i podržavaju tom, ponajčešće, nacionalističkom mržnjom.
Ko su ti takozvani sajber ratnici? Nerijetko, radi se o lažnim profilima ili su potpisani pseudonimima. Pravu njihovu sliku vjerovatno bi mogli dati psiholozi ili sociolozi. Pa ipak, mislim da ne treba biti toliko stručan da bi se dala jasnija slika tzv. sajber ratnika. Prije svega, riječ je o kukavicama, sitnim dušama, kompleksašima, skrivenim iza drugih imena, koji iz svojih brloga pokušavaju da se oslobode frustracija sipajući žuč po internetu. Svakako da se radi o bolesnicima koji bi trebal da se liječe. Ali, mislim da su i entitetske vlade, kao i Savjet ministara, pozvane da preduzmu korake i dovedu u red internet prostor, koji svakako treba pročistiti od ratnohuškačke, nacionalističke i druge mrziteljske propagande.
A da dotična gospoda, iz mišjih rupa, takozvani sajber ratnici nisu u pravu, da mržnja nema te razmjere, ma koliko se oni upinjali, pokazuje i dokazuje situacija vezana za katastrofalne poplave iz 2014. Sjetimo se međusobne pomoći i solidarnosti koja nije poznavala ni nacionalne barijere, niti entitetske ili državne granice. Sjetimo se raftera iz Bihaća, Banjaluke i drugih mjesta koji su požurili put potopljenog Doboja, sjetimo se solidarnosti Tešnja sa Dobojem, sjetimo se stotina drugih primjera ljudske solidarnost, sjetimo se i Novaka Đokovića koji je upoznao svijet sa našim patnjama.
Znam da će se pojedinci isprovocirati, imajući u vidu i to da je kod nekih mržnja uzrokovana teškim tragedijama iz rata, ali mržnja je definitivno bolest koja nanosi samo štetu i koju kao takvu treba liječiti kontinuirano, kroz škole, medije, ali i oštre i precizne zakone.
Na kraju, za namrgođeno lice naprežete mnoštvo mišića. Za osmijeh vam je potrebno svega nekoliko.