Jučer, u vrijeme pisanja ovog teksta, (9.7.2008. godine) je završen samit predsjednika država ili vlada osam navodno najrazvijenijih ili najbogatijih država na svijetu.
Taj skup trebalo je, prema najavama, da se pozabavi najvažnijim problemima današnjeg svijeta, a svi znamo da su to sljedeća pitanja: Pitanje klimatskih promjena izazvanih zatopljavanjem atmosfere zbog nagomilavanja izduvnih gasova koje ugrožava svijet u cjelini i posebno one zemlje koje se nalaze u inače suhim predjelima zemaljske kugle; Pitanje naglog porasta cijena najbitnijih energenata (nafte i plina) i smanjivanja i porasta cijena svih izvora hrane; Pitanje porasta opće nesigurnosti u svijetu, koje stoji u uskoj vezi s prethodna dva pitanja. Naravno, ovakav susret i s ovakvom agendom izaziva interes cjelokupne svjetske javnosti, osobito one naivne koja još vjeruje u moralnu i demokratsku inspiraciju onih koji su sebe proglasili najrazvijenijim i najbogatijim u svijetu, u kojem je najveći dio stanovništva siromašan, a veliki dio i ekstremno siromašan, a o razvijenosti da i ne govorimo. Razvijenost u tehnološkom i ekonomskom smislu je locirana u sjevernom dijelu Zemljine kugle i svedena na tehnološku i vojnu supremaciju tih zemalja nad ostatkom svijeta, tj. nad zemljama južne polulopte, ukoliko se pojam razvijenosti da i može svoditi jedino na te aspekte ljudskog ukupnog života. Razvijenost se može mjeriti i drugim parametrima u kojem slučaju bi u krug razvijenih zemalja mogle ući i mnoge druge zemlje, kao Indija, Brazil, Nigerija, Australija, Turska itd., a ako bismo kao jedan od parametara razvijenosti uzeli i posjedovanje atomskog oružja, tada bi se krug razvijenih morao još proširiti.
Dakle, po prirodi stvari se postavlja pitanje šta znači to da se sastaju najbogatiji i najrazvijeniji i kakvu funkciju imaju ti susreti. Odgovor na to pitanje nalazi se velikim dijelom u stalnom smanjenju uloge Organizacije ujedinjenih naroda u svjetskim poslovima i u njenom moralnom i političkom propadanju, koje je nastalo uglavnom zbog odnosa velikih sila prema toj organizaciji, a koje je osobito vidljivo od vremena pada komunizma i iznuđenih promjena i naturenih pravaca razvoja u svijetu koje datiraju od tog vremena. Pad komunizma kao vojnog, političkog i ekonomskog sistema, za kojim niko nema razloga da žali, imao je i jednu bitnu kolateralnu žrtvu, a to je rapidno smanjenje uloge nesvrstanih zemalja kao faktora svjetske politike. Značajnu ulogu nesvrstanih omogućavala je podjela svijeta na dva bloka, a kad je jedan blok pao, onda nije ojačala uloga OUN, nego je uloga trećeg svijeta postala neznatna. Narastanje jedne sile kao svjetski dominantnog faktora, također, značajno je doprinijelo smanjenju uloge OUN. To je stvorilo uvjete u kojima su nastale parasvjetske organizacije daleko veće moći nego što je imaju OUN i sve njene specijalne agencije i organizacije. Takve organizacije su npr. Svjetska banka, Monetarni fond, Pariski klub i mnoge druge, a u zadnje vrijeme i Klub osmorice, tj. skup najbogatijih i najrazvijenijih država. Već sama činjenica da takva organizacija postoji govori o tome da među njenim članicama postoji saglasnost da one imaju posebnu ulogu, moć i prava u odnosu na svijet kao cjelinu i u odnosu na sve druge normalne i univerzalne organizacije koje je svijet stvorio u svrhu reguliranja odnosa i najbitnijih procesa u svijetu. To znači marginalizaciju svih svjetskih demokratskih tijela i organizacija i koncentraciju prava u rukama nekih država, uz već postojeću moć, ali moć bez pravne podloge i moralnog utemeljenja. To znači da se svijet više ne utemeljuje, a njegovo funkcioniranje ne određuje i usmjerava putem primjene normi međunarodnog prava i općeljudskog morala, nego bogatstva i moći najbogatijih i najrazvijenijih zemalja. Da je to tako, direktan dokaz se može naći ne samo u tokovima međunarodne ekonomije i politike zadnjih dvadesetak godina, nego i u odlukama i rezultatima ovog samita o kojem i u povodu kojeg pišemo ove redove.
Kako je rečeno, samit je trebalo da donese rješenja za pitanje smanjenja enormnih emisija štetnih (CO2) gasova koji uništavaju ozonski omotač, glavnu zaštitu Zemaljske kugle od pogubnog utjecaja štetnih zračenja gama i ultravioletnih zraka. Usljed tih zračenja nastaju dvije glavne posljedice za cijeli svijet. Jedna je direktno zračenje koje dovodi do obolijevanja ljudi, osobito stradanja glavnog ljudskog zaštitnog sistema, a to je ljudska koža. Drugi štetan efekt je zatopljavanje atmosfere koje dovodi do isušivanja zemlje na jednoj, i do pojačanog topljenja ledenih naslaga na kalotama Zemljine lopte, koji regulira mnoge stvari u geofizici, prije svega ravnotežu u odnosu na zemljinu os i vodostaj mora i oceana, na drugoj strani. Ovaj poremećaj, za koji se misli da može dovesti do općeg porasta nivoa svjetskih mora za dva do tri metra najmanje, sigurno bi doveo do plavljenja svih niskih regija na Zemljinoj kugli. Poznato je da su najveći emiteri štetnih gasova u atmosferu upravo najrazvijenije zemlje svijeta i da samo Sjeverna Amerika, zapadna Europa i centralna Rusija sa istočnom Kinom i Japanom, zemlje koje iznose oko 20% ukupne zemaljske teritorije, emitiraju u atmosferu 95% štetnih gasova. Upravo je najveći zagađivač, a to su SAD, koje čine 4% zemaljske teritorije, a u atmosferu šalju 38% ukupnih štetnih materija, odbio da potpiše, a kamoli provede zaključke iz Kjota sa tadašnjeg svjetskog sastanka posvećenog hitnoj akciji protiv zagađivanja. Isto se ponovilo i sada. Osmorica "poštenih" zaključili su da smanje količinu emisije za 50%, ali za sljedećih 50 godina, tj. do vremena kada svijet može da propadne u cjelini, ali nikakve hitne akcije neće biti bez obzira na evidentne katastrofalne posljedice sadašnjeg stanja. Svijet neka propadne, misle oni, čemu uopće siromašni i gladni na svijetu. To je suština stava ovih osam ljudi koji su vijećali u Japanu. Kuriozum je da su ti ljudi, diskutirajući o gladi, navodno i prema izvješćima medija, samo za večeru bili posluženi sa 270 raznih luksuznih jela, koja su slijedila u 27 sekvenci posluženja. Ako to nije izrugivanje cijelom svijetu, onda ja ne znam šta je izrugivanje.
Ništa nije bolje prošao ni gladni svijet. Činjenica da u Africi, Aziji i Južnoj Americi svake godine milioni ljudi umiru od gladi nije navela osmoricu da donesu bilo kakav stvarni i radikalniji potez u odnosu na sam fenomen gladi, a pogotovo na otklanjanje glavnih njenih uzroka. Oni su se saglasili da dodijele siromašnim sadaku u vidu jedne milijarde eura, jedan trideseti dio onog što će potrošiti na jedno fudbalsko prvenstvo ili Olimpijadu. Ali, te milijarde idu za zabavu svijetu i u slavu onih koji sve to organiziraju (sve to toliko podsjeća na kasni Rim), a pomoć gladnima je disperzirana i nije oblast medijskog plasmana i slave pojedinaca, pa se tome ne mora poklanjati pažnja. Stvar je u tome da se sakrije crn obraz iza ovako smiješne i uvredljive sume namijenjene za intervenciju u najvećem socijalnom i moralnom problemu i iskušenju čovječanstva.
Energetska kriza nije uopće ni tematizirana, jednostavno, u toku je veliki rat ovih istih koji su se okupili u Japanu oko izvora i kontrole energenata i dok se stvar ne riješi na polju ekonomske i vojne i političke bitke, nema smisla o tome donositi neke zaključke i obavezivati se prema svjetskom javnom mnjenju.
Još manji interes izazvao je problem ratne opasnosti. Zašto bi se oni sekirali ako ginu tamo neki Azijati, Afrikanci ili Južnjaci. Pa to su zaostali narodi i još k tome većinom muslimani, a oni i treba da pomru, kako je to genijalno konstatirao patak Dača kad ga je mišić molio da ga primi u kuću da ne pogine od zime. Dača je kazao: "Budalo, pa miševi i treba da umru". Slična misao, vjerojatno, kružila je glavama velikih i bogatih. Što da se sekiramo, pa oni umiru već stoljećima i to je za njih normalno. Mi ne bismo smjeli umirati. Ta računica kratke pameti će, ali kasno, pokazati dvoje pravo značenje i svako će dobiti svoje po zasluzi, kako je rečeno u onoj čuvenoj "doće cica na kolica". Siromašni imaju efikasan lijek protiv umiranja, a to je enormni natalitet, a to je ono što bogati nemaju. Oni ga kupuju, kupujući djecu po Africi i Aziji. Ali sve će doći na svoje i svako će dobiti po zasluzi.
Sve ovo, osim što je tužno i razočaravajuće, upozorava nas da imamo posla sa stanjem u kojem su interesi i bezočna volja bogatih glavni moderatori svjetskih stanja i procesa, te da takvi procesi traže i odgovarajuće ličnosti. Nije moguće tražiti bilo kakavu pravnu, političku i moralnu konzistenciju od ljudi koji su već više puta dokazali da su apsolutno nemoralni da ne prezaju od laži, krivotvorenja, obmana i poduzimanja krajnjih koraka, naravno, na račun drugih, da bi ostvarili određene ciljeve koji uz to nisu demokratski prihvaćeni ni u njihovim zemljama, a kamoli u ukupnoj svjetskoj javnosti.
Izlaz iz ove situacije bi bio u jačanju svjetski odgovornih i prema svijetu otvorenih organizacija kao što su OUN i slične i oduzimanja prava tzv. velikim da se služe tim organizacijama kao sredstvom za ostvarenje ciljeva koje oni sami i bez pristanka svih donose. Na prvom redu je nužna velika reforma OUN i uskraćivanje ekskluziviteta velikim silama, uključujući pravo na izvanorganizacijske akcije, a u ime načela i deklaracija OUN. Drugi po redu bi zadatak svjetske javnosti bio u tome da se natjera te moćnike da poštuju međunarodno pravo i interese svih država i naroda podjednako malih kao i velikih. Ukoliko to nije moguće, tada nemaju smisla nikakve univerzalne svjetske organizacije i treba razmišljati o tome da se stvaraju nove organizacije za zaštitu interesa i prava onog dijela svijeta koji nije imao moć da osigura sebi privilegiran položaj u svjetskim poslovima. Drugog izlaza koji bi bio demokratski nema. Ima izlaz u pokoravanju, kakvo prakticiraju neki naši političari, ali to oni mogu raditi sve dok se narod i ljudi ne pitaju i dok njihova moć potiče od drugih, a ne od onih koji bi trebalo da ih biraju.