Članovi aktuelnog saziva parlamenta BiH odlučni su, navodno, da konačno utvrde koliko je država dobila novca za poratnu obnovu i gdje je taj novac zaista završio. Jednako su bile odlučne i njihove kolege kojima je mandat u državnom parlamentu završen prije četiri godine. Od njihove odlučnosti ne dobismo nijedno ime potencijalnog kradljivca donacija, nijednu krivičnu prijavu ili bar javnu pohvalu za perfektno izvedenu pljačku.
Namjeru da rasvijetle šta smo sve dobili i ko je od toga imao koristi oba saziva parlamenta potvrdili su osnivanjem istražnih komisija. Prva je zaključila da je za saniranje ratnih šteta BiH od raznih međunarodnih donatora od početka 1996. godine dobila oko 15 milijardi KM, pri čemu je poznato za šta je potrošena tek polovina ovog iznosa. Ostatak je "ispario" negdje na putu između donatora i onih što su preuzimali pomoć u ime porušene zemlje.
Tih nedostajućih 7,5 milijardi KM (što je više od godišnjeg budžeta svih naših nivoa vlasti) očito je služilo da pokrije troškove nerada članova komisija osnivanih za izradu studija izvodljivosti, izvedbenih projekata i tenderskih procedura ponavljanih kako bi sama rekonstrukcija počela što kasnije, pa da donatori imaju vremena dati još koji milion ili milijardu. Iza ovih komisija stajala je vlast i samo oni koji su joj proteklih godina bili bliski znaju da novac, za kojim kao tragaju današnji parlamentarci istražioci, nije bačen niz vodu. Građene su njime vile, nikla su cijela naselja za uglednike, pokupovane su firme.
Još se i uštedjelo na troškovima za radnu snagu, pa su radnici stihijski pootpuštani. Primaoci donacija ništa nisu prepuštali slučaju i stvarnim nevoljnicima koji i 14 godina nakon rata životare u šupicama bez struje i vode. Broj beskućnika dozirano su smanjivali kako bi ih opet bilo dovoljno da ih se pred stranačke kongrese i izbore može posjetiti i uručiti im po traktor ili peć i obećati im blagostanje čim se ponovo osvoji vlast. U međuvremenu se podaci do kojih su došli parlamentarci-istražioci ne šalju ni policiji ni tužiocima. To je garancija mira i istraživačima i korisnicima donacija, od kojih je većina i danas u samom vrhu sistema odlučivanja u državi.
Strategija je već razrađena, pa stara-nova vlast osniva i novu parlamentarnu istražnu komisiju. Bitno je samo da se "odlučno prekinu manipulacije o navodnom nenamjenskom trošenju donatorskih sredstava" i da tužilaštva ne počnu raditi svoj posao. Kako sada stvari stoje, ni članovi aktuelne komisije državnog parlamenta nemaju razloga za brigu. Oni se rezultatima svog rada neće zamjeriti nikome, a posebno ne svojim stranačkim kolegama, rođacima i prijateljima preko čijih ruku i računa su prešle milijarde doniranih eura, dolara i maraka. Neće otkriti ništa što već nisu njihovi prethodnici. Možda neće ni toliko, s obzirom na to da za godinu dana svoga "rada" nisu učinili ništa osim što su najavili da će svim stranim vladama i agencijama poslati listiće da sami upišu iznose svoje pomoći našoj zemlji. Slanje anketnih listića usporiće činjenica da im se u oktobru završava mandat u parlamentu. Da bi opravdali uzimanje naknada za članstvo u komisiji, do tada će ponavljati stare i iznositi nove cifre "nestalih" donacija za koje se ionako zna gdje jesu završile bez obzira što nisu navedene u imovinskim kartonima. Naknade su, naravno, uzimali i članovi prethodne komisije.
To im nije jedina zajednička karakteristika, jer su šefovi obje komisije imali i imaju privatnog posla sa Tužilaštvom i Sudom BiH. U vrijeme dok je javnost šokirao izjavama o brojnim milijardama kojima je izgubljen svaki trag, Tihomir Gligorić procesuiran je u državnom sudu zbog nepoštivanja odluka Ustavnog suda BiH. Slična je priča i sa šefom sadašnje parlamentarne istražne komisije Seferom Halilovićem. Njegove ocjene i procjene o razmjerama nezakonitosti pri podjeli doniranog novca i prvačići bi trebali uzimati s rezervom, jer je i sam pod istragom Tužilaštva BiH zbog kršenja zakona dok je kao ministar za izbjeglice sa saradnicima dijelio građevinski materijal povratnicima. Možda se upravo u ovim dijelovima biografija Gligorića i Halilovića krije jedan od razloga što se izvještaji parlamentarnih istražnih komisija ne upućuju državnom tužilaštvu.
Sasvim je razumljiv njihov animozitet prema tužiocima i nespremnost za saradnju. Razumljivo je i da se krivci neće sami prijaviti istražnim organima i predati im kompletan spisak vikendica sagrađenih novcem namijenjenim za obnovu spaljenih i srušenih kuća, škola, vrtića, domova penzionera... Neshvatljivo je jedino da se gotovo deceniju i po nekažnjeno može potencirati priča o dobijenim novcima, a da istovremeno planiramo tražiti pola milijarde KM kredita za obnovu u ratu uništene imovine. Zbog navike vlastodržaca da ništa ne rade i da se samo cvili i čeka sadaka sa strane, generacije djece rođene u ovih 15 mirnodopskih godina ne odrastaju u mnogo boljoj atmosferi od onih što se sjećaju ratnih strahota. Roditelji ih i danas tješe da je važno samo da su živi i da više ne puca, a bez knjiga, nove odjeće i ekskurzija ionako se može i mora živjeti.