Reportaža o dječaku Sanidu Ramoviću iz okoline Goražda vjerovatno je urađena s najboljim namjerama; da pokaže kako je i u nehumanim uslovima moguće biti vrijedno ljudsko biće.
Sanid, petnaestogodišnjak iz sela Pacjani, već osam godina svakodnevno pješači, potpuno sam, po deset kilometara, da bi otišao u školu i vratio se kući. Novinarima je priznao da mu nije baš svejedno prolaziti kroz nenaseljeno područje, posebno kad se vraća iz škole nakon druge smjene i sureće samo divlje životinje. Ni po dolasku kući nema odmora jer pomaže roditeljima na njivi ili u štali. Ima samo petnaest godina, a sve što želi je da po završetku školovanja nađe posao i tako pomogne ocu koji se sada muči da mu obezbijedi normalan život. Fakultet, kaže, ne smije ni sanjati, jer za to novca nema.
Dobronamjernim konzumentima ove vijesti, ako uopšte imaju vremena da razmisle o njenom sadržaju i poruci, sigurno nije za oko zapela nacionalnost glavnog junaka priče, a još manje im je na um palo da bezobrazno pametuju kako je mladiću ovih godina i zdravije da pješači po planini nego da čami u zadimljenim kafićima.
Onim brojnijim konzumentima, bar sudeći po komentarima na veb portalima na kojima je objavljena reportaža o Sanidu Ramoviću, kod ovog dječaka smeta apsolutno sve, a najviše ih iritira to što ovaj srednjoškolac radi, ne očekuje čuda od života, nego tek priliku da svojim radom vlastiti život učini dostojanstvenijim. Radne navike su ono od čega se nakostriješe komentatori po forumima. Njima čak i tuđe čestitost i marljivost izazivaju mučninu.
Zbog toga je za tu glasnu većinu Sanid tek jedno seljače, ko mu je kriv što otac nema para za stan u centru ili što ga do škole ne vozi službeni vozač još službenijeg automobila. Ima i onih što su mu, hrabro skriveni iz nadimaka, predlagali da ni ne ide u školu nego da ostane u selu i baca kamena s ramena. Sanid Ramović ne odgovara većini ni zato što se ne žali, ne okrivljuje nikoga i ne traži od drugih da se pokrenu kako bi njemu bilo bolje.
Novinarske "tople ljudske priče" poput ove ne mogu obuhvatiti svako selo i zaselak u BiH, ali Sanid sigurno nije jedini primjer školovanja djece u iznimno teškim uslovima. Tom činjenicom trebalo bi da se bave nadležna plaćena ministarstva, baš kao što bi neko ozbiljan i stručan trebalo da se pozabavi zabrinjavajućim trendovima i životnim filozofijama kod većine Sanidovih vršnjaka i njihovih roditelja.
Višesatno pješačenje do škole nikakav je problem u poređenju s onim šta naša mladost želi u životu i na koji to način nastoji dobiti. Roditelji su u svemu tome samo velika djeca, ali nikako bezgrešna. Po dominantnom raspoloženju, primitivno je željeti samostalno završiti školu i zaposliti se. "Levatski" je čitati, biti informisan, upoznavati drugo, drugačije, koristiti oba oka i otkrivati svijet. Hamalski i naivno je bilo šta privređivati, stvarati i biti konstruktivan.
Idolopoklonstvo je, kao i sve u životu, stvar izbora i samo po sebi nije problematično. Sporno je odgajanje novih generacija na ovim čudnim metodama društvenog napredovanja. Teoretski, nove naraštaje možete još u kući i školi učiti da ponešto treba i naučiti i napraviti, ali sav život van tog kruga određuju i kreiraju idoli i njihovi nasljednici
Umjesto toga cool je biti dobar sa glavnim facama (kad već sam nisi kolovođa), mudro im povlađivati i biti nagrađen. Po novim društveno poželjnim pravilima ponašanja, najvažnije od svega je biti viđen u pravom društvu. Ma koliko da ste, zbog objektivne vlastite ograničenosti beznačajni, vrijednost na tržištu vam rapidno raste samo ako vas dovoljan broj vaših neprijatljelja vidi da ste se rukovali sa glavnim. Glavni, uzor, vođa, šef, idol, nebitna je titula. Samo nek je naša fina gradska raja, nek se i sam brzo snašao u gomilanju poslova, nekretnina, uglednih i moćnih prijatelja. Biti u društvu s njim neviđena je privilegija i treba ju zaslužiti. Radom i znanjem nikako. Najbolje prolaze oni s klimoglavom, tapšanjem i prokazivanjem svih drugih što idolu žele zlo. A ti zlonamjerni su svuda. Čim klimoglavci ukažu na zločeste, za sva vremena se riješe svoje konkurencije što je već bila stala u red ne bi li zauzela svoje mjesto pod suncem ako je šef pogleda i značajno se osmijehne.
Vođa je u svemu u pravu. Nepogrešiv je u izboru mobitela, odjeće, auta i ostalih pokrenith i nepokrenih dobara. Bezgrešan je u vođenju svega, od mjesne zajednice do države. Što ga češće ubjeđuju u genijalnost njegova uma, šef je darežljiviji. Nakon početnog rukovanja idol potom nagrađuje poslićima, vezicama i vezama i tako sve dok klimoglavci ne dođu u poziciju da i sami postanu objekat divljena i obožavanja i počnu nametati svoja pravila ponašanja.
Idolopoklonstvo je, kao i sve u životu, stvar izbora i samo po sebi nije problematično. Sporno je odgajanje novih generacija na ovim čudnim metodama društvenog napredovanja. Teoretski, nove naraštaje možete još u kući i školi učiti da ponešto treba i naučiti i napraviti, ali sav život van tog kruga određuju i kreiraju idoli i njihovi nasljednici. Oni su već postali uzor većini i mjera stvari pa je sve teže opstajati van njihovog sistema "vrijednosti". Opstanak u njihovom sistemu podrazumijeva snishodljivost, hipokriziju, uporni nerad, podmetanje i huškanje. Sve to je praćeno materijalnim blagostanjem, gadljivo je da neko pješači (makar i do škole) i smiješno što neko još naivno očekuje da će dobiti posao samo zato što se za njega školovao.
Sanid Ramović i još mnogi drugi željni rada i znanja, na njihovu sreću, još ne znaju kakvi sve intelektualni potencijali i moralne veličine kreiraju obrazovne i politike zapošljavanja u Bosni i Hercegovini. Sa koliko neozbiljnosti se naša elita (sastavljena od vođa, idola, šefova) bavi pitanjima presudnim za napredak svake zemlje, pravo je čudo da uopšte više ima djece koja upisuju osnovne škole. O fakultetima ni ne sanjamo.