Srbija ovih dana ruši rekorde u - parlametarizmu. Posle burnih noćnih poslaničkih rasprava o važnim zakonima, praćenih salvama uvreda na račun političkih neistomišljenika i retorikom koja se najlakše opisuje pridevom pijačna, skupština se sprema da izabere novog ministra odbrane. Na najkraćem redovnom zasedanju koje će potrajati jedva tri-četiri dana, novi ministar Zoran Đorđević položiće zakletvu. I odmah preći u stanje mirovanja, tzv. tehnički mandat.
Zašto? Pa, zato što je premijer Alaksandar Vučić rešio da sebi i svom kabinetu skrati mandat na pola i raspiše izbore, o čemu smo već pisali.
Tehnički, dabome, neće on raspisati izbore, to će učiniti predsednik države Tomislav Nikolić kada mu stigne obrazloženi predlog iz Vlade za raspuštanje parlamenta. Šta će u tom papiru pisati, ni Nostradamus ni Tarabići ne znaju, pošto ne postoji ni jedan jedini razlog da se parlament raspusti. Prostakluk i zloupotreba skupštinske govornice, naime, ni u mnogo uljudnijim zemljama nisu razlog za prevremeno ukidanje narodnih tribuna. Posebno ne kada vladajuća većina okuplja četiri petine poslanika, pri čemu najjačoj partiji, Srpskoj naprednoj stranci, nisu ni potrebni koalicioni partneri pošto sama ima većinu dovoljnu za sve parlamentarne i vanparlamentarne, posebno izvršne poslove.
Uz vanredne izbore za 250 narodnih poslanika, 24. aprila biće održani i redovni lokalni i pokrajinski za Skupštinu Vojvodine. Za nešto više od četvrt veka novog višestranačja i parlamenatarizma u Srbiji biće to jedanaesti skupštinski izbori, deveti vanredni.
No, bilo kako bilo, sa obrazloženim predlogom ili mnogo elegantnijom varijantom ostavkom premijera, Srbija će od vikenda biti u izbornoj kampanji. Formalnoj, pošto neformalna ne prestaje nikada.
Ko će Vučiću&SNS-u na crtu? I šta će Vučić&SNS dobiti, a šta izgubiti?
Iako je svaka prognoza nezahvalna, što zbog ćudljivog javnog mnenja koje svoje političke ljubimce posle silne ljubavi rada valja u blatu, što zbog još nedefinisane izborne ponude, ipak se jedna stvar nazire – Vučić&SNS teško mogu da se približe svom rekordu iz 2014, kada su na, takođe vanrednim izborima trijumfovali.
Računice kažu da će, čak i u slučaju da im podjednak broj građana ukaže poverenje i da glas, imati manje poslanika. Pitanje je, čak, hoće li lista koju će predvoditi Vučić dobaciti minimalnu, tzv. prostu većinu od 126 mandata, koja obezbeđuje koliko-toliko komotan rad. Pride, deo poslaničkih mesta unapred pripada malim strankama koje participiraju na listi, još se ne zna tačno koliko, pošto svi sporazumi nisu potpisani ili obnovljeni, ali ne manje od 30. Tome valja dodati pukotine unutar samog SNS-a, koje se definušu kao Vučićevi i Nikolićevi ljudi, što je jedan od najozbiljnijih Vučićevih razloga za širenje predizbornih partnerstava.
Poslednji veliki politički ulov naprednjaka je dosadašnji partner Dačićevih socijalista PUPS, Partija ujedinjenih penzionera Srbije. Posmatrana sa strane rovovska bitka naprednjaka i SPS-a za penzionere koji donose tek dva-tri odsto glasova, uopšte nije racionalna; oni koštaju više nego što donose. Štaviše, posle drastičnog smanjenja penzija koje je još na snazi, upitno je hoće li išta doneti.
Ipak, Vučić širi saveze i privlači sve što se privući može. Osim unutarstranačkog još su dva razloga za to. Prvi je klasičan manevar slabljenja političkih takmaca, čak i kada je reč o kolicionim partnerima, u ovom slučaju socijalistima. Realno posmatrano, oni i jesu najveća izborna opasnost, posebno posle odluke demokratske, proevropske opozicije da na izbore ide sa dve liste. Socijalisti predvođeni benevolentnim Dačićem već godinama su jedna od tri najjače partije.
Drugi razlog za pregrupisavanje i objedinjavanje je mnogo ozbiljniji: iako se na sva usta hvali izuzetnim uspesima i reformama, izuzev u konsolidaciji budžeta, stvarnih reformi i nema. Tačnije, ključne reforme tek predstoje, pa je dobro unapred podeliti odgovornost i za njihovo sprovođenje i za posledice.
To je, ujedno, najozbiljniji razlog za prevremene izbore – da se umesto preostale dve godine obezbede četiri. Koje bi se mogle još produžiti ako Vučić, kao se već spekuliše, reši naredne godine da još jedan mandat sebi skrati i kandiduje se za predsednika Srbije, čiji je mandat pet godina. Iako predsednička funkcija nije moćna kao premijerska, Srbija je zemlja u kojoj slova i napisane reči ne znače mnogo, pa stvarna moć ne proističe iz položaja, nego dolazi od onog ko je na položaju. Najbolji primer za to bio je Slobodan Milošević, a ni Boris Tadić nije zanemarljiv. Iako se decenijama priča o demokratizaciji, vođa je uvek dobrodošao.
Mada, ako se vratimo na ćudljivost birača, oni nenadano umeju da kazne idole koji su ih izneverili. Tako su i Milošević i Tadić izgubili izbore posle samoskraćivanja mandata.
Iako upozoravajuće, to iskustvo, međutim, ne mora biti zakonomernost, posebno zato što se na suprotnoj strani od još aktuelne vlasti ne događa ništa novo, ni znamenito. Naprotiv, desnica, očiju uprtih u Moskvu, ide u dve kolone. Iako sada bacaju drvlje i kamenje na Vučića, isključivo zbog evropskih integracija, nije nezamislivo da Koštuničina naslednica Sanda Rašković-Ivić i njegov politički otac Vojislav Šešelj obrnu ćurak kao i on sam svojevremeno i pridruže mu se u vlasti. Ili je bar podrže. Put do Beograda do Brisela će svakako biti znatno duži od jednog mandata, a i samom Briselu se ljuljaju temelji i veliko je pitanje na šta će EU ličiti kad na Srbiju dođe red. Doda li se tome Vučićevo oklevanje da Šešelja u službenoj pratnji pošalje u Hag na izricanje presude, politički mozaik poprima nove boje.
Slično se događa i na levoj opozicionoj sceni; i političari, i analitičari, i građani su uvereni da jedino Demokratska stranka, koju sada vodi Bojan Pajtić, neće u postizborni savez sa Vučićem, dok se u antinaprednjaštvo Borisa Tadića i Čedomira Jovanovića poprilično sumnja, iako se kunu da je takav savez nemoguć. Napokon, manjine, čiji izborni uspeh nikada nije upitan, uvek su pripravne da budu uz vlast, što je politički racionalno, bez obzira na moguće ideološke razlike.
Kad se sve sabere, oduzme, pomnoži i podeli, ispada da će naredni parlament biti dosta drugačiji nego aktuelni; ne samo da će imati znatno više opozicionih poslanika od sadašnjeg, nego će oni unositi i političke tonove koje je sada nemoguće čuti. Recimo, hvalospeve majčici Rusiji ili pogrde na račun MMF-a, što je prilično lagodan način neslaganja sa proklamovanom vladajućom politikom.
Uprkos svemu nabrojanom, nesumnjivo je, ipak, da će i posle izbora Vučić voditi glavnu reč, a 24. aprila će se znati ko će mu sasluživati. Prvi na klupi za rezerve su socijalisti, a onda ide niz pripravnih da uskoče na Dačićevo mesto.