Probleod toga da li je ta kompanija koja se bavi strujom na entitetskom ili državnom nivou. Zabrinuti za svoju egzistenciju samo svjedoče da se naši političari oko nečega glože, a da zapravo nisu sigurni čemu to služi. I tako se naši vodeći ljudi preknadaju, sada i oko popisa stanovništva, a da se ništa ne miče na planu zapošljavanja.m elektrodistribucije nimalo se ne dotiče takozvanog malog čovjeka. Ljudi ni u Republici Srpskoj, ni u Federaciji BiH ne vide nikakve koristi
I u naprednim zemljama u ovom vremenu recesije povećana je stopa nezaposlenosti, oko toga se tamo uzburkala politička scena, a naših 40 procenata radno sposobnih ljudi ne radi, a nikoga to posebno ne uzbuđuje. Ali su udarne vijesti na našim televizijskim dnevnicima da li je na neko ministarsko mjesto izabran Bošnjak, Srbin ili Hrvat. Još nisam čuo da se prilikom izbora pitaju da li je dotični pametan.
Hajde, o nezaposlenosti se još i govori, napominje se kao muštuluk da onih koji ne rade nema 40 posto, nego pola od toga, pošto druga polovica šljaka na crno. Svejedno, to je gorući problem, koji nije lako riješiti, pa stoga se mora neprestano na njemu raditi. A drugo bitno pitanje jeste stambeno. Tu smo u izuzetno teškom stanju jer za razliku od drugih država mi smo vodili krvavi rat, pa osim što smo se poubijali, mi smo rušili stanove i kuće, posebno gledajući da one pripadaju ljudima druge nacije. Rezultat je pola države srušeno.
Taj stambeni fond se, evo, već skoro petnaest godina obnavlja, ali sporo. Još ima sela i naselja gdje strše ogoljeli dimnjaci. A u nekim gradovima, kao što su Sarajevo i Mostar, mnogo je još ostalo posla da bi se posljedice rata sanirale. U takvoj situaciji tražnja stanova je mnogostruko povećana. A o stanogradnji se slabo govori, kao to nije toliko važno kao što je diskusija koliko treba poslanicima sniziti nadoknadu za topli obrok.
Znamo da smo u bivšem sistemu u ogromnom broju stanovali u društvenim stanovima, u koje smo useljavali bez plaćenog dinara. Od plaća se tada odvajao novac za solidarni stambeni fond, a nekakvim redom ili neredom zaposlenici su dobijali ključeve od stana. Onda je nova vlast društvenu imovinu, dakle narodnu, privatizovala, te su ljudi u Federaciji za bezvrijedne sertifikate dobijali te svoje društvene stanove, a nešto tako slično se desilo i u RS.
Situacija sa stanovima biće sve teža, posebno u velikim gradovima. Mladi će valjda i dalje stupati u brak, a sve će manje biti dedinih i babinih stanova. Mladi u redu čekaju da njihovi stari odu na drugi svijet kako bi naslijedili roditeljske stanove. Ali je problem ako stari neće tako brzo da umiru, pa se mladi bračni parovi moraju seljakati po iznajmljenim stanovima.
A ima i onih koji su došli u velike gradove da uče i studiraju, pa im se posrećilo da dobiju posao. Ali tu roditeljskog stana nema. Osim sportske kladionice, nekog nenadano izuzetnog novca nema, te će takav mladi bračni par morati na tržištu kupovati stan, svakako na kredit. To je zapravo budućnost za veliki broj naših mladih.
Ma koliko bili povoljni stambeni krediti, oni su ipak opterećujući, a traju desetinama godina. Čovjek opterećen kreditom bilo koje vrste je zarobljen, neslobodan čovjek. Kod takve osobe neprestano je prisutan strah da će izgubiti posao, pa će zbog nemogućnosti otplaćivanja kredita izgubiti i stan. Takav je neprijatan val zadesio mnoštvo ljudi u Americi. A mi idemo ka tom američkom sistemu, gdje banke beskrupulozno traže svoj novac.
Talas recesije koji je ove godine krenuo iz SAD je zapravo počeo od nekretnina. Zbog nedostatka posla ljudi nisu mogli vraćati kredite, onda su banke uzele njihove stanove, ali nisu znale šta s njima jer nije imao ko da ih kupi. Zato je i u nas važna politika oko nekretnina, a već je uveliko počelo mešetarenje s građevinskim zemljištem, gdje se obrću ogromni novci.
U centru svega je čovjek, posebno mladi, koji će se naći u vrtlogu borbe za stan. Da ne bi mladim ljudima ostao stan samo vječni san, svi će oni prodati život i dušu za stambeni kredit. I tada strah ulazi u čovjeka, više nije u stanju da slobodno misli i govori jer neke pogrešne riječi mogu zasmetati njegovom poslodavcu, privatniku svakako, pa može dobiti šup kartu na poslu. Šta će onda? Stoga valja šutiti i trpjeti. Nema govora o ikakvoj kritici nadležnih.
Nova vlast će ubuduće, danas je još dosta rano, preko svoje stambene politike zavladati sviješću ljudi, da svi misle isto, a to je upravo ono što žele vlastodršci: uniformnost mišljenja. Nacija ti nalaže da imaš samo jedno mišljenje, a s druge strane te dočeka stambeni kredit da postaneš miran kao bubica. Eto, tako će biti u budućnosti, tako će gradskom čovjeku stan svezati ruke.